Prvak lake kategorije

Šangajsko podne, Shanghai Noon, SAD, 2000, režija Tom Dey, scenarij Miles Millar i Alfred Gough, fotografija Daniel Mindel, uloge Jackie Chan, Owen Wilson, Lucy Liu, Brandon Merrill, Roger Yuan, Xander Berkeley

Još jedan film lakokategornik, ali nekako u startu pošteniji, a u konačnici simpatičniji od Emmerichova ostvarenja. Dok se Emmerich prihvatio priče smještene u okvir povišeno relevantnog povijesnog zbivanja pa htjeli-ne htjeli kao da ipak tražimo zrnce više od onoga što bi trebalo, tvorci Šangajskog podneva, prvoga holivudskog visokobudžetnog iskustva velike hongkoške komedijsko-akcijske zvijezde Jackieja Chana, referiraju se na žanr vesterna shvaćen isključivo kao prostor nepretencioznoga gledateljskog užitka, koji garniraju s pregršti dobronamjernog humora. U duhu političke korektnosti i zanimanja za povijesno i žanrovski tzv. marginalne skupine (Kinezi u Americi, Indijanci, žene), ali i kao logična posljedica činjenice da je Chan Kinez na radu u Americi, film promovira afirmativne (prijateljsko/ljubavne) međurasne/etničke odnose (među kojima su posebno uspjeli oni između Chana i Indijanaca) te feministički tretira ključne ženske likove (kineska princeza i poglavičina kći emancipirane su samostalne djevojke) i uz to se zgodno poigrava nekim klišeima vestern žanra i njegovim ikonama — Johnom Wayneom i Leejem Van Cleefom.

Zahtjevniji gledatelji s pravom mogu prigovoriti da su likovi i njihovi odnosi mogli biti znatno razrađeniji, a osobito da autori filma nisu uvidjeli znatne potencijale likova princeze (doista krasna Lucy Liu) i poglavičine kćeri (simpatična i privlačna Brandon Merrill), koje su morale dobiti znatno više prostora; također, završni rasplet vjerojatno je dramaturški odveć skučen, no u cjelini Šangajsko podne film je zbog kojeg će malo tko zažaliti odlazak u kino.

Damir Radić