Provjerena formula trivijale

Patriot, The Patriot, SAD 2000, režija Roland Emmerich, scenarij Robert Rodat, fotografija Caleb Deshanel, uloge Mel Gibson, Heath Ledger, Jason Isaacs, Lisa Brenner, Joely Richardson, Chris Cooper, Tchéky Karyo, Tom Wilkinson

U svom pretprošlom filmu Dan nezavisnosti Roland Emmerich opjevao je američki patriotizam u bajkovitoj SF-budućnosti, a sad je s Patriotom potražio njegove korijene na samom izvoru američke nacije i države — Ratu za nezavisnost ili — termin koji izrazito prevladava u američkoj historiografiji — Američkoj revoluciji. Emmerich se u svom dosadašnjem opusu manifestirao kao spektakularni zabavljač koji mnogo više polaže na vizualno-tehničku atraktivnost prizora i njihovo djelovanje na gledatelje nego na dramaturška pitanja i psihološku uvjerljivost likova; štoviše, on se u američki milje (Emmerich je naime Nijemac) uklopio tim lakše i po još jednoj osobini — infantilnosti svojih uradaka koja je u Hollywoodu i uopće američkom show businessu na velikoj cijeni. Patriot u tom smislu nije iznimka. Tamo gdje bi neki drugi režiser, recimo veliki švedski filmaš Jan Troell u čijem su opusu (europsko-)američke teme odigrale presudnu ulogu, posegnuo za poetskim dokumentarizmom, ili poput Michaela Manna (Posljednji Mohikanac) ostvario pustolovnu romantičarsku melodramu posebno intonirana ugođaja, Emmerich se ponovno odlučio za provjerenu formulu trivijale i u maniri koja podsjeća na crtane romane o Komandantu Marku i Velikom Bleku isporučio plošnu naivu čiji je glavni cilj dobro zabaviti, što joj u priličnoj mjeri i uspijeva.

U takvu kontekstu neki sasvim ozbiljni motivi scenarista Roberta Rodata (Spašavanje vojnika Ryana) ne mogu djelovati drukčije nego kao standardan holivudski postupak pokušaja pribavljanja višeg digniteta kojim bi se zaintrigarala i nešto zahtjevnija publika. Takvi pokušaji uglavnom nikomu nisu osobito važni, oni obično označavaju autorsko i producentsko prenemaganje ljudi koji ponekad imaju potrebu ostaviti dojam da tu nisu samo radi novca. Pa ipak, dobro je zapaziti da su se u Patriotu — filmu koji se pravi da problematizira kob onih koji su u želji da zaštite obitelj odlučili ne prikloniti se nijednoj zaraćenoj strani, te da ispituje mračnu stranu ljudske psihe — potkrale neke istine.

Mel Gibson u naslovnoj ulozi (fiktivnog) vođe gerilaca, udovca Benjamina Martina sa sedmoro djece, tako ispravno kaže — u trenutku kad mu se postavi pitanje o njegovim slobodarskim principima, a u pogledu njegova suprotstavljanja ratu s britanskom krunom — da si ne može dopustiti luksuz pridržavanja principa otkad je roditelj. Uostalom, Martinov prijelomni inicijalni razlog kasnijega priklanjanja revolucionarnim snagama neće biti slobodarski ideali samouprave i nezavisnosti, nego spašavanje jednoga sina od smrtne kazne i osveta drugoga kojeg je ubio okrutni britanski časnik — dakle individualno i konkretno prije općeg i apstraktnog, obitelj prije Amerike i njezine slobode. Posebno je pak intrigantna sekvenca, inače najuzbudljivija u filmu i pored toga što ju je Emmerich dobrim dijelom iznenađujuće šlampavo režirao, u kojoj Martin s dvojicom svojih sinova, još dječaka, napada i pobije kompletnu jedinicu crvenih mundira. Ne samo da se točno pokazuje kako i djeca mogu biti itekako korisni ratnici, nego se u nešto kasnijem prizoru — kad stariji od te dvojice dječaka kaže da mu je drago što je pobio britanske vojnike — jasno demonstrira kako djeca, napose u onom prijelaznom pubertetskom razdoblju (otprilike od dvanaeste do četrnaeste godine), nisu takva nevinašca kakvima ih odrasli, koji su potpuno zaboravili kakvi su bili u tim godinama, vole vidjeti.

Dosta je kritičara Patriotu prigovorilo ideologiziranost u odnosu prema Britancima (Englezima), a veći broj britanskih kritičara film je navodno dočekao s otvorenim prezirom. Ta ideološka komponenta nije sporna, ali kad se stvar gleda iz hrvatske perspektive i ovdašnjega nedavnog ratno-filmskog iskustva po kojem su Srbi kolektivno prikazivani kao oličenje pokvarenosti i zla, onda se ideolozigiranost Patriota čini prilično benignom. Glavni je zlikovac, britanski konjanički pukovnik Tavington (Isaacs), jasno individualiziran, kao što je i očigledna distanca normalnih Britanaca prema njemu, odnosno osuda njegovih okrutnih postupaka: prvo u liku anonimnog časnika kojem je Tavington zapovjedio likvidaciju američkih ranjenika, potom u povijesnom liku generala Cornwallisa (Wilkinson), koji je, čak i pošto se silom prilika privremeno priklonio Tavingtonovim metodama, dan s dozom simpatičnosti i uvažavanja. Istina je, Cornwallisov moralni status okrnjen je prihvaćanjem Tavingtonovih metoda, dok se na drugoj strani i najprimitivniji segment američkih gerilaca prikazuje s nedvojbenom naklonošću, a osim toga svi zločini koje počine Amerikanci, ma kako strašni bili, ublaženi su time što su oni uvijek odgovor na još strašnije britanske (ili u jednom ranijem slučaju francuske) zločine koji su im prethodili. No iz hrvatske vizure i to gotovo da se doimlje politički korektnim, jer se na ovim prostorima još jako teško priznaje da su i naši činili zločine, a na hrvatskom filmu neki hrvatski ratni zločin još nismo — i pitanje je kad ćemo — dočekati, pa makar bio opravdan kao tek posljedica nekog većeg i strašnijeg srpskog zlodjela.

Patriot je jedan od onih filmova koje treba uzeti onakvima kakvi jesu i ne tražiti od njega ono što niti može niti želi ponuditi. Povijesna i psihološka autentičnost tu se mogu zateći samo usput, ne bježi se od oslonca u klišejima, ali zato ima dopadljivih humornih mjesta, a kroz perolaku kategoriju priče, dramaturgije i likova gledatelj je sigurno i uglavnom vješto proveden, što, kako svjedoče brojni holivudski i hrvatski filmovi entertainment orijentacije, nije uvijek laka zadaća za tvorce takvih djela.

Damir Radić