Prijateljevanje s Ivanom Kušanom

Ivo i ja smo vrlo rano počeli »izdavati« časopise i listove koje smo, obično u dva primjerka, prepisivali pisaćim strojem i »prodavali« jedan drugome. Cijena se mijenjala ovisno o inflaciji, a počeli smo od dvije kune.

Različiti su bili naslovi tih »publikacija«. Prvi je takav naš zajednički list bio »Sviet KLAS« (za vrijeme rata držali smo se »korienskog pravopisa« koji smo učili u školi). »Sviet KLAS« zamijenjen je potom ambicioznijim časopisom »Perom i kistom«. Ivo je već onda dobro crtao, pa je uglavnom sâm opremao i ilustrirao svu tu našu periodiku, koja je, naravno, vrlo neredovito izlazila.

Isprva smo samo prepisivali tuđa djela kojima smo se trenutačno divili. A najviše smo se u to vrijeme, dakako, divili Karlu Mayu, pa smo tako među prvim stvarima prepisali i početak njegova manje poznatog romana s Divljeg zapada Duh Llana Estecada. Zapravo je riječ o srpskom prijevodu u izdanju Gece Kona iz Beograda, pa su sva imena u njemu pisana fonetski, a sam je naslov i u nas glasio Duh Ljana Estekada.

Ipak, budući da se to događalo za vrijeme Endehazije, spontano smo prevodili srpski prijevod na hrvatski. Zacijelo je to bio i naš prvi zajednički prevodilački rad. (Poslije smo zajedno preveli dramu Živi lešza Izabrana djela L. N. Tolstoja u izdanju Matice hrvatske.) Početak spomenutog djela u našoj interpretaciji glasio je ovako:

»Dva čovjeka dojahaše na vodu, jedan bielac i jedan crnac. Prvi je bio vrlo čudovato odieven. Imao je na sebi indijanske cipele i kožne čakšire, uz to nekad tamnoplav, a sad sasvim izbliedeo kaput sa posuvracima, visokim nabušenim rukavima i dobro očišćenim mesinganim dugmadima.«

Očito je da nismo još osobito dobro poznavali razlike između hrvatskoga i srpskog jezika (za Rječnik Krstića i Guberine nismo, naravno, ni znali), pa smo širokogrudno prihvaćali svakojake »srbizme«, iako smo se držali »korienskog pravopisa« koliko smo ga znali. Rezultat je bila ta srpsko-hrvatska mješavina u kojoj su se pojavljivale i ovakve »cvebe«:

»Ovakav donji dio njegove odieće nije se sasvim slagao sa gornjim dielom, jer se ovaj sastojao od vojničkog koporana jednog francuskog dragonskog častnika. Ovo posljednje parče odiela sigurno je dospielo ovamo u vrieme kada su Francuzi provalili u Mexiko, pa je nepoznatim putevima zalutalo do tiela našeg crnca. Za njegov herkuleski stas kaput je bio i prekratak i preuzak.«

Jasno je da ni »originalni« srpski prijevod nije bio besprijekoran, a u kombinaciji s »korienskim pravopisom« djelovao je groteskno. Međutim, nas sve to u ono vrijeme nije priječilo da iskreno uživamo u prepisivanju tog romana. Ostavljajući u tekstu izrazite »srbizme« kao što su »vještačko nojevo pero« i »matorac«, neke smo od njih ipak prevodili na »čisti« hrvatski književni jezik, primjerice: »jedan konjanički samokres« i »ni prala ni glačarki« (?). Zaista rijetka jezična tolerancija na ovim našim prostorima!

Zanimljivo je da smo prepisivali i odlomke iz djela nekih hrvatskih pisaca, na primjer Janka Leskovara. Možda je još čudnije što smo »adaptirali« roman Danka Anđelinovića Moj Dren, uz ovakvo obrazloženje:

»Ovo je ulomak romana Moj Dren. Mi ga nismo prepravljali nego smo oduzimali puno rečenica, tako da smo dobili noveletu.« Vjerojatno je glavni razlog našem oduševljavanju tim romančićem bila njegova tematika — u njemu je bila riječ o autorovu lovačkom psu Drenu.

Ipak smo nakon nekog vremena shvatili da nema smisla prepisivati tuđa književna djela, pa smo počeli sami pisati i objavljivati svoje umotvorine, doduše najprije pod pseudonimima. Vrlo smo se rano počeli i rugati sami sebi što smo u prvo vrijeme bili tek puki prepisivači. Tako sam ja u siječnju 1949, u tekstu »Prošlost lista Perom i kistom«, napisao i ovo:

»Unutar lista dali smo si oduška za oduševljenje nekih djela koja smo pročitali, time da smo ih marljivo i savjesno doslovno prepisivali. To su Prkosne strofe R. Zogovića, Moj Dren od Anđelinovića, Šarlatan od Čehova, Katastrofa od Leskovara, biografija Rembrandta i Kralj Lir od Lamba. Jasno da to nije imalo za nas gotovo nikakove vrijednosti i da vrijeme koje smo utrošili na to prepisivanje, možemo mirne duše reći, bilo je izgubljeno... Ali, i pored toga, što smo odlučili da više ne izdajemo 'ukradene stvari', naći ćemo u 2. broju Ukrštene reči od J. Kušana. Do te prividne proturječnosti došlo je uslijed toga što smo g. Jakšu računali više za svojega, a još više zbog toga što smo istu priču prepisali prije donošenja svoje odluke.«

U listu »Novost«, na kojem piše da je izašao u petak, 17. studenog, ali nije navedena godina izdanja pa možemo samo nagađati da je to bilo negdje potkraj rata, jer se u njemu još držimo »korienskog pravopisa«, objavili smo početak »romana urednika«, Ivana Kušana. (Možda je to čak i njegov prvi prozni pokušaj uopće!) Roman je nosio naslov Sjećanje gosp. Harimana, a evo kako je počinjalo to nedovršeno djelo budućega uglednog prozaika:

»Sjedim u uredništvu. Preko stola stoji naslonjen na viešalicu za kapute Henri Hariman, tajnik naše industrije. Stariji čovjek bivši kriminalni komesar gosp. Hariman pričati će meni ono što ja želim tu napisati. (Zapravo pripoviest iz njegovoga života.)

(Ja u ovoj pripoviesti neču reči onako kako on sebi kaže nego Hariman Henri.)«

Zlatko Crnković