Patina i vitalnost

Patina i vitalnost

U povodu izložbe Krešimir Tadic, Fotografije, MUO, 19. rujna 2000.

Fotograf Krešimir Tadić živio je i djelovao u procjepu između brojnih obveza i trenutaka prepuštanja vlastitim inicijativama. S obzirom na visoku etiku i odgovornost zapravo je veći dio snaga posvetio kolektivnim projektima i društvenoj funkciji svojega rada. Nije to uvijek ni osjećao kao žrtvu, jer je formiranjem i opredjeljenjem bio povjesničar umjetnosti, te je znao da će svojim aparatom, svojim okom i ukusom, bitno pridonijeti interpretaciji i valorizaciji čitavih naših regija i pojedinačnih djela.

Uloga Kreše Tadića u poznavanju i prepoznavanju hrvatskih graditeljskih, kiparskih i slikarskih ostvarenja jedva je procjenjiva i teško usporediva s drugim sličnim pothvatima. Pokazujući maksimalnu odgovornost i veliku ljubav na svim zadacima, s posebnom je pažnjom obrađivao skulpturalna djela i urbane ambijente, jer je shvatio kako pri njihovu predstavljanju i svojevrsnom prevođenju-tumačenju (u drugačiji medij) može unijeti dovoljno vlastitosti, te da ga kompleksna i višestrana ostvarenja upravo izazivaju da im posveti značajan kreativni ulog, te omogućuju da ostvari individualni trag.

Svi koji smo s Krešom putovali i radili na terenu sjećamo se kako je povremeno pravio digresije od zacrtanog programa evidentiranja i katalogiziranja spomenika. Neka fotografska putna i radna svjedočanstva poslužila su kao pravo »vježbanje života«, i označili dobar korak od fotografiranja umjetnosti prema umjetnosti snimanja neposredne okoline. U žanru »life« fotografije Tadić se znao okrenuti i socijalnoj, pa pomalo i folklornoj motivici, posebno prizorima iz zavičajne Bosne, približujući se estetici Dabčevih »Ljudi s ulice« ili pak poetici »odlučnog, neponovljivog trenutka«, kakvu je najodređenije propovijedao Cartier-Bresson.

Uvjereni smo da je najoriginalniji, najosobniji prinos hrvatskoj fotografiji Tadić ostvario u impresivnom ciklusu starih zidova i karakterističnih fasada. Na takvim je radovima uspio organski spojiti svoje povijesnoumjetničke kriterije s iznimnim plastičkim senzibilitetom i razumijevanjem propadljivosti materije gotovo enformelističkog porijekla. Suzdržan i odmjeren, bez ekspresivnih iskošenja ili tehnoloških dodataka, ostvario je djela koja emaniraju »metafizičko« nadahnuće. Da bi postigao potpuniji učinak mnoge je kadrove sažimao i kratio do najbitnijega, oduzimao sve ono što bi moglo smetati maksimalnom naponu, te je radno preferirao izduženi horizontalni niz, već sam po sebi određenih strukturalnih obilježja.

Iz pregleda osnovnih orijentacija i poetičkih opcija zaključili smo da je Tadić asimilirao i neka tradicionalna svojstva verističkog i simboličkog tipa, ali da je bio i otvoren prema – u šezdesetim godinama – aktualnim likovnim i fotografskim tendencijama kakve su predstavljali enformel, op-art i pop-art. Stanoviti eklekticizam i kumulativnost nastojao je razriješiti ili sublimirati u radovima montažnog karaktera. U laboratorijskoj alkemiji miješao je tako raznorodne sastojke dolazeći u sretnim trenucima do likovno čistih i semantički poticajnih rezultata koji bi odgovarali individualnoj sintezi.

Baveći se paralelno modernitetom življenja i anakronizmom spomenika, Krešimir Tadić je u značajnim djelima ostvario sretan spoj patiniranosti i vitalnosti. Neke njegove slike možemo doživjeti kao epitaf karakterističnim aspektima suvremene civilizacije, neke kao svojevrsno ekološko upozorenje i etički zov. Vrijedan je fotograf koji se umije empatijski pridružiti predmetima još toplima od čovjekova otiska; Krešo Tadić bio je baš od takvih fotografa koji je pratio tragove čovjeka na inače nepatetičnim realizacijama, a svojom mjerom i svojim redom dao je izrazit humanistički pečat svemu čime se bavio.

Tonko Maroević