Opasnosti kibernetskoga totalizma

Opasnosti kibernetskoga totalizma

Lanier zamjećuje rađanje nove religije, kojoj daje naziv neodarvinistički kibernetski totalizam (kybernetischer Totalismus). Dogma te religije glasi: kompjutorizirana inteligencija (sinteza biologije, fizike i kibernetike) najbolji je, jedini i konačni način spoznaje stvarnosti

Njemački dnevni list »Frankfurter Allgemeine Zeitung« počeo je prije nekoliko mjeseci objavljivati seriju napisa američkih i europskih znanstvenika s temama iz područja »nove tehnologije«. Posebnu su pozornost pobudili prilozi u kojima Jaron Lanier i Bill Joy (obojica pripadaju eliti znanstvenika što se bave razvojem računalne tehnologije) ukazuju na opasnosti koje sa sobom nosi nekontroliran i o komercijalnim interesima ovisan razvoj genske tehnologije, robotike i nanotehnologije. Njihova upozorenja na moguće (i vjerojatne) kobne posljedice spoja komercijale i znanosti potiču pitanja koja se tiču i filozofije. Jedno od tih pitanja glasi: Ima li filozofija želje, kompetencije i snage suprotstaviti se nadolazećim opasnostima?

Nova religija

Lanier zamjećuje rađanje nove religije, kojoj daje naziv neodarvinistički kibernetski totalizam (kybernetischer Totalismus). Dogma te religije glasi: kompjutorizirana inteligencija (sinteza biologije, fizike i kibernetike) najbolji je, jedini i konačni način spoznaje stvarnosti. Kibernetski totalisti vjeruju da će se evolucija, koja ne trpi nesavršenost, razviti do stupnja kada život postaje plastičan i varijabilan, te poprimiti prirodu softwarea. Ako se to dogodi, tako Lanier, biti čovjekom ili će postati nemoguće ili će pojam čovjek poprimiti sasvim drugo značenje nego danas. On drži mogućim da iz škole te nove religije nastane package koji će u 21. stoljeću utjecati na život pojedinca i društva kako su u prošlosti utjecali Freud i Marx, sa svim jednoumnim, represivnim i manipulativnim osobinama tradicionalnih ideologija.

Joy smatra da nije pretjerano reći da čovječanstvo stoji na pragu novog usavršavanja Zla. Svaki gledatelj science-fiction serije Star Trek poznaje lik Borga, zle biotehnološke rase koja ne poznaje samilosti ni individualnosti. Prema takvoj budućnosti vodi nas, piše u svom eseju Joy, nova tehnologija.

Čak i ako je taj groteskni scenarij ljudske budućnosti pretjeran, opasnosti koje nastaju nekontroliranim i na dobit usmjerenim razvojem genske i kompjutorske tehnologije realne su i zabrinjavajuće. Stoga nije neumjesno zapitati se koje bi im to vrijednosti mogle biti protuteža. Može li filozofija razviti neku vrstu protuotrova kojim bi se nadolazeće opasnosti mogle suzbiti? Iz kojih izvora filozofija može crpsti snagu (pod uvjetom da ima želju i sposobnost) da suprotstavi svećenicima nove religije — kibernetskim totalistima — ugrožene vrijednosti humanizma?

Jeruzalem i Atena

O toj su se temi — korijenima humanizma — mogle u listu »Frankfurter Allgemeine Zeitung« i tjedniku »Die Zeit« pratiti dvije zanimljive debate. Jednu je potaknuo prefekt Kongregacije za pitanja vjere kardinal Joseph Ratzinger, a drugu Herbert Schnädelbach, profesor filozofije u Berlinu.

Ratzingerova teza, nastala u istom duhu kao i papina enciklika Fides et ratio, glasi: Kriza u kojoj se nalaze kršćanstvo i filozofija prosvjetiteljstva ima korijene u krizi pojma istine. Kršćanstvo, ali i filozofija prosvjetiteljstva, ne mogu opstati bez jakog pojma istine i uvjerenja da je ljudski um u načelu sposoban spoznati istinu, te da je ona zajednička svim ljudima, neovisno o granicama koje nameću kulture i jezici.

Kriza pojma istine i nepovjerenje u snagu i dalekosežnost uma otvaraju vrata novom iracionalizmu: vjeri u neograničeni tehnički napredak i postmodernom estetiziranju života. Nužno je stoga, kaže Ratzinger, ponovno ojačati humanističku i prosvjetiteljsku tradiciju i podsjetiti se na početke kršćanstva.

Kršćansvo je nastalo iz starozavjetne predaje i iz prosvjetiteljskog duha antičke filozofije (platonizma i stoicizma). Ono se ne utemeljuje na mitologiji ili političkoj (i ekonomskoj) koristi, nego na Objavom omogućenoj spoznaji Boga. Uvjerenje da je moguće spoznati istinu neovisno o različitim tradicijama u kojima ljudi žive univerzalna je osobina krsćanstva radi koje je ono uvijek htjelo biti više od samo jedne religije među mnogima.

Sinteza židovskog i filozofskog monoteizma — Jeruzalema i Atene — prosvjetiteljska je jezgra kršćanstva, koja i danas omogućuje uporabu već gotovo zastarjelih vrijednosti kao što su um, istina, sloboda i ljubav. Na kraju je, kaže Ratzinger, riječ samo o pitanju da li je um početak i temelj svega što jest ili nije. Riječ je o pitanju da li je zbilja nastala slučajno, iz bezumnog, ili je, naprotiv, uvjerenje kršćanstva i filozofije prosvjetiteljstva istinito: In principio erat verbum — na početku svega stoji stvarateljska snaga uma. Kršćanstvo je i danas, kao i na svojim počecima, opcija za prioritet uma nad bezumnim i ljubavi nad silom. Primat Logosa identičan je naime s primatom ljubavi. Ljubav i um stupovi su zbilje. U svojem jedinstvu oni su, zaključuje Ratzinger, temelj i cilj svega što jest.

Prokletstvo kršćanstva

Schnädelbachova se polemika pod provokativim naslovom Prokletstvo kršćanstva čita kao replika Ratzingerovoj tezi o kršćanskim (židovsko-antičkim) stupovima zbilje. Schnädelbach ocjenjuje kršćansku sintezu Jeruzalema i Atene sasvim suprotno. Za njega je tvrdnja da je ideja ljudskoga dostojanstva i ljudskih prava zasluga kršćanstva — obična bajka. Ideja ljudskih prava nastala je u stoicizmu, motiv ljudskog dostojanstva židovska je tradicija. Kršćanstvo je, kaže Schnädelbach, korumpiralo tu baštinu, upotrebljavajući je u osakaćenu i pervertiranu obliku kao nauku o relativnom ljudskom pravu: Extra ecclesiam nulla salu. Ljudska prava vrijedila su samo za krštene, dok pogani nisu bili smatrani ljudima. Gorka je ironija, tako Schnädelbach, da se do danas stalno ukazuje na zasluge kršćanstva za širenje ideja ljudskih prava, slobode i istine. Naprotiv, da bi mogla postati univerzalna, ta židovska i stoička humanistička baština morala je biti iznuđena od kršćanstva. Kršćani nemaju razloga na to biti još i ponosni.

Analogno katoličkom učenju o sedam smrtnih grijeha Schnädelbach utvrđuje sedam urođenih slabosti kršćanstva koje su ostavile krvav trag u povijesti. To su: učenje o nasljednom grijehu, učenje o opravdanju grješnika pred Bogom (Rechtfertigungslehre), nasilno misioniranje tzv. pogana, kršćanski antijudaizam (Matej 27, 25: »Krv njegova neka padne na nas i na našu djecu«), platonizam (nijekanje vrijednosti ovozemaljske egzistencije) i strategijski odnos prema istini (evanđelisti su izmišljali u ime više istine). Kada samo sebe ukine, kršćanstvo će, kaže Schnädelbach, učiniti svijetu najveću uslugu.

Ljubav prema bespomoćnom Drugom

Po Schnädelbachu humanističke se vrijednosti mogu spasiti samo ako se oslobode kršćanske stranputice i vrate svojim antičkim i židovskim korijenima. Taj žestoki napad na kršćanstvo izazvao je uglavnom kritičke odgovore, među kojima su posebno zanimljivi oni filozofa Roberta Spaemanna i Slavoja Žižeka.

Za Spaemanna ideja ljudske osobnosti ne bi bila moguća bez kršćanstva. Židovi i kršćani međusobno su povezani uvjerenjem da savršeno ontološki prethodi nesavršenom, da je temelj zbilje netko (jemand), a ne nešto (etwas), da je svijet proizašao iz slobodne volje tog nekog i da je čovjek njegova slika. Schnädelbach prešućuje, tako Spaemann, da prema učenju Crkve božanski Logos »rasvjetljuje svakoga čovjeka« (Ivan 1, 9), a ne samo krštene. Važna je jedino ljubav. Kroz Božju ljubav prema nama i našu ljubav prema bližnjem pripadamo jednoj ljudskoj obitelji. To je kršćanski korijen humanizma.

Žižek se naprotiv slaže sa Schnädelbachovom tvrdnjom da kršćanski univerzalizam naginje isključivanju krivovjernika i nevjernika iz ljudske zajednice. Međutim, za razliku od njega, on vidi posebnost i jačinu kršćanstva u koncepciji napuštenog i ljudski slabog Boga na križu: »Božja samonapuštenost, ta neshvatljivost za njega samog«, izražena kroz vapaj »Bože moj, zašto si me ostavio«, temelj je kršćanske ljubavi. Kroz nju moguće je voljeti Drugoga iako (ili baš zato što) je bespomoćan, slab i napušten. Žižek zaključuje: »Taj je kršćanski zavještaj, drukčije nego što to misli Schnädelbach, danas vredniji nego ikada prije.«

Ratzinger, Spaemann i (djelomično) Žižek podsjećaju na bogatu židovsko-kršćansku i antičko-prosvjetiteljsku baštinu: povjerenje u snagu uma, koncepciju istine zajedničke svim ljudima, respekt prema ljudskoj osobnosti i ljubav (caritas) prema slabima i bespomoćnima. Ti stupovi zbilje humanistički su temelj filozofije. Bez njih će se filozofija teško moći suprotstaviti nadolazećem mraku nove religije.

Kazimir Drilo