Odlični Bartók kvartet

Odlični Bartók kvartet

Pristup Bartók kvarteta silno je zahtjevan jer uključuje stalnu i jasnu koncentraciju sveukupnog glazbenog proživljaja i događanja, no na taj način glazbenici stvaraju cjelinu gotovo savršenih proporcija

Iako već godinama postoji želja za inauguracijom Zagreba i kao turističkog središta, pa barem u smislu zadovoljavanja standarda manje ili veće, ali ipak svojevrsne metropole ili jednostavno glavnoga grada, taj pokušaj redovito nailazi na prepreke, posebno u nastojanjima oživljavanja ljetnih mjeseci. Jer, kao i svaki grad, i Zagreb ima svoj identitet, svoju prirodu, navike i bioritam kojima se treba baviti i koje treba uvažavati. Reći da to u Zagrebu nitko ne shvaća ozbiljno, i ne bavi se time sustavno, nije puko jadikovanje, jer se sva zagrebačka ljetna događanja bez obzira na uspješnost ipak prihvaćaju samo kao usporedbe ljetnih festivala na obali. Ni projekt Zagrebačke ljetne večeri (1. srpnja-2.kolovoza 2000.) Koncertne direkcije Zagreb ne otklanja do kraja imperativ kako pokazati da i Zagreb može biti isto što i Dubrovnik, Split, Pula ili Zadar, i to izvan sezone, što usprkos nastojanjima da se stvori program neovisan o takvim stajalištima, stvara balast. A da takvoj vrsti opterećenja i balastu nema mjesta, potvrdio je koncert mađarskoga gudačkog kvarteta Bartók. Jer, uz šaroliki program ovogodišnjih ZLJV, i unatoč njemu, upravo je nastup mađarskih virtuoza opravdao početnu ideju kulturnog života kao dijela zagrebačke svakodnevice. Te se večeri nije naime okupila ni turistička ni izvansezonska publika (jer Zagreb i nema tako profiliranu publiku), nego ona najklasičnija, koja dolazi na koncerte koji odgovaraju njezinim interesima ili potrebama, a na sličan je način bio zapažen i koncert nizozemskog ansambla za ranu glazbu Cappella Pratensis.

Posebnost Bartók kvarteta, koja je doista obavila Klovićeve dvore te večeri i mobilizirala pozornost slušateljstva, u stvarnoj je i visokoj kvaliteti ansambla koji postoji od 1957. Njihovo sviranje u prvom redu odlikuje trajnost u svakom glazbenom postupku — od ishodišta do ostvarenja. Dosljednost je izbrušena umijećem muziciranja — savršeno preciznom i odmjerenom međusobnom komunikacijom koja se potom zrcali prema publici. Interpretativni je izraz pritom vrlo suzdržan i delikatno prati partituru. Ne samo njezine stilske odrednice (koje su vrlo jasne) nego ponajprije njezinu unutarnju strukturu. Sposobnost četiri gudača u usklađivanju tog inicijalnog i onog vanjskog, manifestnoga, segmenta doista zadivljuje. I dok pri izvedbi Haydnova kvarteta u G-duru op. 87/1 (kojim je koncert počeo) publika shvaća da se na pozornici događa nešto ozbiljno, ali možda nije u to do kraja sigurna i ipak iščekuje gromkije poruke, kod Mozartova u B-duru KV 458 Lovački (drugog na programu) više ne postoji nikakva dvojba. No, nakon toga je, to se mora reći, naša publika — gladna pravih koncerata — poželjela čuti jednog Beethovena u drugom dijelu koncerta umjesto Dvouáka F-dur opus 96 Američki. No, to je sasvim drugo pitanje. Jer, upravo ovako izabran program, s jednim romantičarom ne prevelike kvartetske reputacije, pokazao je i onu muzikantsku svijest četvorice Mađara koja je pri izvedbi Haydna, pa i Mozarta, bila na neki način prigušena. No, izvedba Dvouákova kvarteta nije bila tek suprotnost strogosti klasike, nego njezin elaborirani, razgranatiji oblik. Takav pristup Bartók kvarteta silno je zahtjevan jer uključuje stalnu i jasnu koncentraciju sveukupnog glazbenog proživljaja i događanja, no na taj način glazbenici stvaraju cjelinu gotovo savršenih proporcija, a u iskustvu slušateljstva njihov koncert ostaje trajnim i dubokim zapisom.

Dodi Komanov