Obvezno štivo za filmofile

Hrvatski filmski ljetopis, glavni urednik Hrvoje Turković, izdavači Hrvatsko društvo filmskih kritičara, Hrvatski državni arhiv — Hrvatska kinoteka, Hrvatski filmski savez, srpanj 2000, Zagreb

»Hrvatski filmski ljetopis«, pokrenut u lipnju 1995. na inicijativu Ive Škrabala s Hrvojem Turkovićem kao glavnim urednikom, ove je godine obilježio petu godišnjicu kontinuirana izlaženja, što je dobra prigoda za kritički osvrt na časopis.

Osnovan kao jedini stručni filmski časopis (dok se od komercijalnih do danas održao samo »Hollywood«) »Ljetopis« je kontinuirano pružao prostor kako za objavljivanje teorijskih i povijesno-istraživačkih tekstova tako i za činjenične podatke o hrvatskoj kinematografiji. Pomalo arhaični naziv časopisa nije bio marketinški najsretnije odabran (neupućeni zlobnici pišu da časopis izlazi na glagoljici), no Ljetopisov marketing nikad nije bio osobito jak, kao ni distribucija, pa je najsigurniji način dobivanja novih primjeraka bila i ostala i pretplata. Neki kažu da za takav nekomercijalni stručni časopis marketing nije važan, no tu tvrdnju nikako ne treba prihvatiti jer upravo povećanje broja čitatelja može dovesti do širenja filmske kulture i omogućiti da časopis čitaju ne samo oni koji se filmom aktivno bave, već i oni koji ga samo vole i za njega se zanimaju. Likovno je časopis do devetoga broja suzdržano uređivao Nenad Pepeonik (s nekim vrhunski dizajniranim naslovnim stranicama, poput one s fotografijom Ante Peterlića na stranici sa slikama starih filmskih plakata iz Filmske enciklopedije), a od toga broja Luka Gusić koji ga solidno likovno uređuje i danas. Broj stranica stalno rastao je dok se nije ustalio na impozantnih dvije stotine.

Novi broj »Ljetopisa« posvećen je filmskom žanru o kojem donosi šest zanimljivih teorijskih tekstova (Altman, Turković, Pavičić, Peterlić, Valentić, Čegir). Iz novoga broja svakako valja izdvojiti izvanrednu analizu filmske glazbe Arsena Dedića koju je izradila Irena Paulus na više od dvadeset stranica.

Pored sustavnoga praćenja hrvatske i svjetske filmske produkcije i festivala (u novom broju može se naći čak sedam iscrpnih izvješća s raznih filmskih festivala), »Ljetopis« nerijetko donosi i prave tekstovne poslastice (u najnovijem brojem to je tekst Tomislava Gotovca Mjesto pod suncem), kakve se rijetko može pronaći u našim časopisima. U časopisu su se tijekom ovih pet godina mogle pročitati vrlo detaljne recenzije knjiga s područja filma objavljenih u Republici Hrvatskoj, koje su nerijetko bespoštedne i onda kada su im autori sami članovi užeg uredništva, što znatno govori o objektivnosti časopisa.

Odličnu ocjenu za ukupni sadržaj »Ljetopisa« donekle kvari pregled kinorepertoara, koji je vrlo dobar, ali nije toliko dobar koliko bi se od tako vrsnoga časopisa moglo očekivati. Većina je filmskih kritika vrlo kratka (znatno kraća nego što ih je svojedobno objavljivala »Kinoteka«), što ne daje prostora za dublju analizu, dok su neke i površne, što je velika šteta, jer »Ljetopis« ima i prostora i suradnike koji bi mogli tu vrlo dobru rubriku učiniti vrhunskom. Ako zbog tromjesečnoga ritma izlaženja časopisa kritike ne mogu biti aktualne, onda barem mogu biti iscrpne i duboke, barem za važnije filmove. Također razočarava što za neke filmove uopće nije objavljena kritika (pet u posljednjem broju, među kojima i filmovi Žal i Angelin prah koji nisu tako nevažni da bi ih se ignoriralo). Časopisu kojem je jedan od izdavača Hrvatsko društvo filmskih kritičara definitivno ne bi trebalo nedostajati kritičara koji bi napisali tekst o nekom filmu s tekućeg kinorepertoara.

Konačno, treba zaključiti da je »Hrvatski filmski ljetopis« izvrstan filmski časopis, za koji pišu najveća imena hrvatske filmske teorije i kritike, svojevrsna stalna nadopuna Filmske enciklopedije, časopis koji zadovoljava i potrebe struke i želje filmofila. Stoga »Ljetopis« možemo toplo preporučiti svima onima koji se zanimaju za film kao umjetnost, a ne samo kao zabavu.

Zlatko Vidačković