O lektoru, rode, da ti pojem

Nedavno se i na stranicama Vijenca dosta pisalo o lektorima i jezičnoj kulturi. Danas neću pisati o tome. Lektor kao osoba koja čita i jezično-stilski dotjeruje rukopise, ili pak kao specifičan predavač jezika na matičnim studijima (karakteristika filozofskih fakulteta) — današnja su značenja te riječi. A da bismo saznali što je lektor prvotno bio i što je radio, valja nam se otputiti daleko u prošlost. Pa pođimo!

U vrijeme kad su čitati znali tek malobrojni, lektor je bio čovjek koji je u crkvi pred vjernicima čitao ulomke iz Svetog pisma, tzv. lekcije, a knjiga koja sadrži ta čitanja zove se lekcionar. Isprva je sadržavala čitanja iz Staroga zavjeta, a kasnije i iz poslanica, koje su se čitale poglavito na misi. Zanimljivo je da lektor nije čitao i iz evanđelja. Postojali su viši i niži redovi svećenstva. Viši su obuhvaćali red svećenika, đakona i podđakona, a niži red vratara, štioca (ili lektora), zaklinjaoca i svjećonoše. Lektor, dakle, pripada drugom od četiriju redova nižega svećenstva. U 4. st. lektori su vrlo brojni, jer su taj red mogli primati i dječaci, a ostale redove samo odrasli muškarci, i to ne prije dvadesete godine. Budući da ih je bilo mnogo, od njih se organizirala schola lectorum (zbor lektora), koja je u 7. st. prerasla u scholu cantorum (pjevački zbor).

Lektor je mogao biti i nastavnik na crkvenoj školi, a i jedan od dostojanstvenika u kaptolu.

Sama riječ lektor dolazi od lat. riječi lector, koja znači čitatelj, čitač. U hrvatskom se javlja u raznim likovima: čitalac, čitatelj, štilac, čatac, čitač, lektur, letur, štalac, štionik, leđir. U korijenu mu je ili latinski ili slavenski korijen — lego, 3, legi, lectum — što znači čitati, ili čísti, 3. l. množine prezenta č'tu, čatu, od stsl. korijena č't. Naravno da se onda i izvedenice priklanjaju jednomu ili drugomu korijenu.

Lektorat može značiti lektorovu službu, ali i obred kojim se komu dodjeljuje red lektora. Tim se nazivom označuju status i služba koji se dobivaju ređenjem za lektora. Razna čitanja — čtenja, štijaštvo, ili pak lekcija, lektura, lektorat — poprimila su danas i značenja lektire, predavanja (lecture) ili lektorata u inozemstvu.

Danas se prilikom čitanja ili predavanja studentima ne služimo posebnom napravom, držačem za knjigu. A nekoć je za to služio poseban stalak za knjigu, koji se zvao legile, lektorile, lectorinum, analogium ili štionik. Bio je to pomičan stalak ili govornica koja se stavlja na sredinu svetišta, a služi tome da drži knjigu prilikom liturgijskih čina. On ima nogu i stoji na podu. Isti stalak bez noge stavlja se na oltar i na njemu stoji misal prilikom mise.

Bilo kako bilo, lektor je nekada bio u nižem redu svećenstva, s vratarom (ili ostijarijem) koji je kod sebe imao ključeve crkve, otvarao i zatvarao crkvu, puštao u nju vjernike, a gonio iz nje pogane i izopćenike. Njegovo je bilo i da pazi na red u crkvi. Od 10. st. njegovu ulogu preuzimaju sakristani. Drugi je lektorov susjed u nižim redovima bio zaklinjalac (egzorcist), koji zazivanjem Boga izgoni vragove. Možda je upravo blizina takva susjeda razvila u lektora naviku da često zaziva Boga u pomoć kad se nađe pred nerazumljivim tekstovima, a dok obavlja svoju trudnu rabotu, nerijetko ostavlja dojam izmučene, zlim duhovima opsjednute osobe. Potom slijedi svjećonoša, svićnik (ili akolit), koji je palio svijeće i nosio ih kod službe Božje te donosio vino i vodu na oltar. Zanimljivo je da su svi ti tzv. mali redovi ukinuti (ne tako davno) potezom pera pape Pavla VI. u apostolskom pismu »Ministeria quaedam« od 15. kolovoza 1972, pa tako lektori nisu više zaseban red nego su samo »služba«.

Lektori su, vidimo, uvijek bili skromni, samozatajni, a obrazovani ljudi. Danas kad su ostali samo u »svijetu«, bilo bi dobro da se prisjete nekih vrlina svojih davnih cehovskih kolega i da služe dobrobiti i autora i tekstova koje imaju pred sobom te da što odlučnije i ustrajnije odolijevaju pomodnosti u jeziku, a svakako glupostima svih boja i vrsta. Bolje da lektor, kao pravi znalac, očita lekciju nedoučenima nego oni njemu. No valja imati stalno na umu da sve počinje od čitanja — to vrijedi i za lektore. I oni se moraju stalno usavršavati čitajući stručnu literaturu i istražujući je. Istina je da naše vrijeme nije baš sklono čitanju, no baš zato barem lektori — koji u korijenu svoje profesije imaju upravo čitanje — ne smiju iznevjeriti djelatnost od koje su potekli. I kad sam već završila članak — kao što to često biva — dođe mi u ruku još jedan zgodan podatak. U vrijeme cara Dioklecijana sveti je Polion bio prvi na popisu lektora u biskupskom gradu Cibalae (današnji Vinkovci) rimske provincije Panonije. Bio je, dapače, voditelj lektorske škole, a onda je poput tolikih mučenika 304. godine uhićen, osuđen i spaljen. Ostao mu je spomen u Vinkovcima, gdje je od 1972. središnja vinkovačka župna crkva posvećena upravo sv. Polionu i Euzebiju. Zašto vam sve to pripovijedam? Zato što mi je puklo pred očima da ja, rođena u Vukovaru tako blizu Polionovu gnijezdu, nisam ni mogla postati drugo nego lektor(ica).

Nives Opačić