Norveška pouka

Prednost je norveške kinematografije da ona niz godina usko surađuje s ostalim skandinavskim (Švedska, Danska, Finska, Island) kinematografijama, ponajprije u promociji svojih filmova na ostalim tržištima, a u posljednje vrijeme i sve više u koprodukcijama, pa je razumljivo da (uključujući tri norveška) skandinavski filmovi tvore gotovo polovicu od 25 filmova službenog programa

Od 28. kolovoza do 3. rujna održan je u Haugesundu 28. norveški međunarodni filmski festival, kojem je počasna predsjednica Liv Ullmann, u svijetu filma najpoznatija osoba iz Norveške i ove godine nedvojbeno središnja figura festivala, jer joj je priređena i retrospektiva od osam filmova — od Bergmanove Persone (1966) preko norveških i američkih filmova u kojima je nastupala kao glumica do prvog filma koji je režirala Sofie (1992), dok je njezin četvrti film kao redateljice Nevjerna prema scenariju Ingmara Bergmana (u produkciji švedske televizije uz sudjelovanje i Norvežana i ostalih skandinavskih zemalja, ali i Nijemaca i Talijana) prikazan u službenom programu. Iako je riječ o zanimljivu filmu u kojem Liv Ullmann pokazuje kako glavna svojstva njezina prosedea, miran ritam, perfekcionizam u detaljima i pouzdanje u glumačke interpretacije, mogu rezultirati kvalitetnim ostvarenjem, priča Nevjerne o tragičnom razvodu braka koja nastaje iz razgovora pisca i duha nevjerne žene (koja je u pirandelovskom prepletanju zbilje i fikcije ili žena prema čijoj tragičnoj sudbini on oblikuje svoje djelo ili pak lik njegova romana) ipak nema opsesivnu privlačnost Bergmanova istraživanja tamnih dubina ljudske psihe i osjećaja.

Multipleks umjesto arene

Zato se zasigurno Nevjerna neće naći među najistaknutijim filmovima festivala u Haugesundu, na kojem će vjerojatno mjesta u vrhu zauzeti filmovi koji su dominirali i motovunskim festivalom — Dancer in the Dark Tarsa von Triera i Billy Elliot Stephena Daldrya. Moglo bi se onda zapitati zašto bi među nekoliko stotina međunarodnih filmskih festivala koliko se godišnje održava u svijetu baš ovaj mogao biti zanimljiv za nas. No, upravo i sličnosti i razlike između Norvežana i nas mogu nas zainteresirati u razdoblju promišljanja što učiniti s našim festivalom u Puli.

Norveška ima nešto manje stanovnika od Hrvatske (4,4 milijuna), a Haugesund je ribarski gradić od tridesetak tisuća stanovnika na južnom dijelu norveške zapadne obale, koji doduše nema arenu, a nije ni atraktivno ljetovalište jer se tamošnje temperature kreću između 15 i 25°C. No, on ima multipleks od pet dvorana s nekoliko tisuća mjesta, još jedno manje kino s dvije dvorane i veliku koncertnu dvoranu koja za vrijeme festivala služi kao još jedan vrlo kvalitetan prostor za prikazivanje filmova. U gotovo svim tim dvoranama za vrijeme festivala prikazuju se razni programi te je vjerojatno broj gledatelja približno isti kao kada bi Arena u Puli bila potpuno ispunjena. No, već i sam broj tih dvorana, njihova udobnost i tehničke mogućnosti s kojima se u nas mogu mjeriti tek nova zagrebačka kina (a sjetimo se kakva je situacija u Puli) pokazuju kako su Norvežani mnogo zainteresiraniji za kino od nas, nedvojbeno i zbog znatno višega životnog standarda, a s druge strane takva znatno bogatija zemlja može i znatnije financijski poduprijeti festival na čijoj organizaciji radi velik broj ljudi tijekom cijele godine.

Regionalna suradnja

Uz to prednost je norveške kinematografije da ona niz godina usko surađuje s ostalim skandinavskim (Švedska, Danska, Finska, Island) kinematografijama, ponajprije u promociji svojih filmova na ostalim tržištima, a u posljednje vrijeme i sve više u koprodukcijama, pa je razumljivo da (uključujući tri norveška) skandinavski filmovi tvore gotovo polovicu od 25 filmova službenog programa. Zanimljivo je pritom da se nagrade festivala koje se zovu Amanda dijele u više kategorija pa tako postoji Amanda posebno za najbolji norveški, a posebno opet za najbolji skandinavski film, režiju, glumu itd. Uz taj temelj, koji daje poseban ton festivalu (ali nije njegova jedina orijentacija) dobar dio festivala čine i filmovi slična tipa kao oni što se prikazuju u Motovunu, a pritom je zanimljivo da su svi ti filmovi već otkupljeni za norvešku distribuciju, što je također pomoć festivalu. Uz to treba naglasiti da je u Norveškoj tek 45 posto uvezenih naslova američkih (iako oni ostvaruju oko 80 posto gledanosti) te da oko 8 posto prihoda otpada na domaće filmove (u drugim skandinavskim zemljama čak 20-25 posto). Ipak, organizatori se ne odriču ni američkih hitova, pa su tako u posebnom programu prikazani Dinosaur, Scary Movie i U-571, a i uglavnom su se programu našla tri američka filma, među kojima je posebnu pozornost izazvao O Brother, Where Art Thou braće Coen, što je i Norvežanima, koji pokazuju veće zanimanje za europske i art-filmove no naši gledatelji, mamac za privlačenje široke publike.

Novi skandinavski film

Možda bi neka slična mješavina osnovne orijentacije i razglašenih komercijalnih filmova mogla biti poticajna i za stvaranje međunarodnog festivala u nas koji bi uključio i naše filmove i osnovnu orijentaciju na krug zemalja koji bi trebalo definirati (jesu li to susjedne zemlje, Srednja ili jugoistočna Europa). Važno je pritom ne samo što se nama čini najzanimljivijim nego i koje su zemlje za takvo što zainteresirane (a i spremne sudjelovati u barem dijelu organizacije, pa i troškova). Sve skandinavske zemlje, naime, sudjeluju u troškovima festivala u Haugesundu, posebno u pratećim programima koji su osim za publiku zamišljeni i za potencijalne kupce, kao što su to na ovom festivalu bili programi Novi skandinavski film i Novi skandinavski dječji film, gdje se zajedničkim naporima ugostilo stotinjak gostiju, i to ne samo onih koji kupuju filmove (među kojima sam i sam bio kao predstavnik Filmskog programa HTV-a koji godinama sustavno prikazuje skandinavske filmove) nego i one koji mogu pomoći u stvaranju koprodukcije (bilo da su sami producenti ili pak predstavnici europskih fondova koji daju financijsku potporu takvim projektima). Sudionici su se okupljali na vrlo konkretnim i praktičnim razgovorima o tome kako poduprijeti razvoj skandinavskih kinematografija, za razliku od uglavnom akademskih i teorijskih razglabanja bez ikakvih posljedica za život kinematografije kakva se godinama ponavljaju u Puli.

Doda li se tome i niz ostalih pratećih programa (izbor kritičara, suvremeni njemački i talijanski film, američki nezavisni film) Haugesund je ostavio dojam kako se i u maloj zemlji može napraviti festival čije značenje nadmašuje njezine granice, a istodobno je i filmska svečanost za domaće gledateljstvo, a to je nešto što bismo i mi u Hrvatskoj rado učinili. Neke od norveških ideja mogle bi biti vrlo poticajne, bez obzira na financijske poteškoće i na tehničke nedostatke kao što je nedostatak dvorana za kvalitetno cjelodnevno prikazivanje u Puli.

Tomislav Kurelec