Neodoljivi šarm kazališta

Od djetinjstva volim kazalište. Katkada se čudim što smo mi, zaljubljenici u kazališne čari, tako zanemariva manjina. Rekao bih da nas u ukupnom broju stanovnika ima svega nekoliko postotaka. Na žalost, mislim da zaljubljenika u ozbiljnu glazbu ima još manje. Sve je to zapravo uobičajena pojava u ovom našem vremenu televizijske kvazikulture.

Kazalište volim više od filma. Imam sreću što se njime mogu profesionalno baviti. Uvijek sam želio i želim raditi predstave koje će potaknuti gledatelje na ponovni dolazak u kazalište.

Mislim da sam zapravo u životu imao više sreće nego pameti. Neke od sretnih trenutaka doživio sam radeći predstave na otvorenome. To je potpuno drukčije iskustvo od režiranja u kazalištu. Izvođenje predstave u prirodi ili na gradskom trgu ima svoje prednosti. Prije svega to je osobit izazov za glumce. Na pozornici klasičnoga kazališta glumci su ipak odvojeniji i udaljeniji od publike, a gledatelji im štošta toleriraju. Na primjer, onu pomalo neprirodnu i prenaglašenu glumu koja, ipak, ondje djeluje dobro jer je u skladu s oslikanom scenografijom u kojoj se glumci kreću. Kad glumac stoji ispod pravoga stabla, ispred pravoga zida, mora glumiti istinitije i izražajnije. Njegova gluma snažnije djeluje na gledateljevu maštu.

Kazalište na otvorenom ima mnogo draži. Predstave se igraju tijekom godišnjih odmora, ljeti, kad su glumci slobodni. Uglavnom se ne prikazuju isključive, umjetnički zahtjevne predstave. Ljetne su pozornice ponajprije turističke atrakcije. To čak nije loše. Dobra predstava čija svrha nije samo ispunjavanje slobodnog vremena može gledateljima pružiti čarobnu ljetnu večer. Šarmantna izvedba na gradskim ulicama potaknut će gledatelje na dolazak u pravo kazalište.

Kao što sam već rekao, oko nas živi mnogo ljudi koji nikad nisu bili u kazalištu. Kad takav običan turist koji se u Dubrovniku kreće između plaže i gostionice slučajno zaluta na predstavu, možda će doživjeti čudo. Nešto što inače, kad nije na godišnjem odmoru, vjerojatno nikad ne bi otkrio.

U kazalištu, naime, čovjek sudjeluje u nečemu što mu televizijski ekran nikad ne može pružiti.

Prevela Dagmar Ruljančić