Najbolja Pula devedesetih

Najbolja Pula devedesetih

Novo vodstvo Pulskoga festivala — direktor Armando Debeljuh, izbornik Branko Ivanda i predsjednik Vijeća festivala Branko Čegec — učinilo je i nove korake, a najvažnijim se doimaju njihovi planovi za budućnost. Premda su se pulski i motovunski organizatori na svakom koraku trudili pokazati nove kulturne, bolje rečeno političke trendove u Hrvatskoj te demonstrirajući ljevičarsko-liberalno bratstvo tepali jedni drugima, jasno je da obznanjene internacionalne težnje pulskog festivala (koji bi već od sljedeće godine trebao postati međunarodnom smotrom, s tim da bi se, prema sadašnjim razmišljanjima, sačuvala autonomija hrvatskog filmskog segmenta) izravno ugrožavaju Motovunski festival, čiji su smještajni i šireorganizacijski kapaciteti iznimno skučeni (šire o tome govori se u tekstu o Motovunskom festivalu).

Stručniji žiri

U pomake ovogodišnje Pule ide i izbor žirija. Naime, desetljećima su na ovim prostorima dominaciju nad filmskom umjetnošću provodili kazalištarci, književnici i ini ozbiljniji kulturni djelatnici pa su tako redovito u filmskim žirijima vodeću riječ imali nefilmski stručnjaci (o tome je još početkom sedamdesetih pisao Hrvoje Turković u »Studentskom listu«). Ovogodišnji se pulski sedmoročlani ocjenjivački sud, za promjenu, može pohvaliti sa čak troje čistih filmaša: klasikom hrvatske kinematografije Krstom Papićem, mladom redateljicom (i pjesnikinjom) Katarinom Zrinkom Matijević, čiji je prošlogodišnji kratkometražni dokumentarni film Dvoboj dobio niz domaćih i stranih nagrada i priznanja, te nizozemskim filmskim povjesničarom i dobrim poznavateljem hrvatskog filma (prije nekoliko godina bio je priređivač retrospektive hrvatskoga filma u Rotterdamu) Leom Hannewijkom. Sljedeći član žirija bio je Ivo Štivičić, na čiji izbor teško može biti prigovora makar su njegov jedini izravni kontakt s filmom nekoliko scenarija i davno bavljenje filmskom kritikom. Izbor Štivičićeva kolege po dramaturškoj profesiji i profesuri na ADU Vjerana Zuppe već je mnogo upitniji; naime njegovo je područje kazalište (i poezija), dok s dugometražnim igranim filmom nije imao važnije izravne dodire (pamti se cameo rola u Živoj istini Tomislava Radića, gdje je glumio samog sebe), a uz to se u kuloarima prepričavalo kako je izjavio da dvadeset godina nije bio u kinu (!?). Naposljetku, sastav su žirija zaključili američki ekonomist Christopher P. Marcich — specijalist za međunarodnu trgovinu, koji se u žiriju našao po svojoj aktualnoj funkciji potpredsjednika europskog sektora filmske trgovačke udruge MPA, čiji je glavni posao trgovačko-filmski razvoj područja koje pokriva i zaštita autorskih filmskih prava (ne bi se prema tome reklo da je kompetentan za filmsku estetiku, čime bi se žiri ipak prije svega trebao baviti) — te istarski likovni umjetnik, kritičar i profesor na Školi primijenjenih umjetnosti i dizajna u Puli Robert Pauletta, očito ostatak onoga, naprijed spomenutog, razmišljanja po kojem je ipak sigurnije da o filmu prosuđuje i netko iz područja tobože dignitetnijih umjetnosti. Dakle sastav žirija nije bio sjajan, ali kad se sjetimo razdoblja u kojima su na čelu ocjenjivačkih sudova pulskog festivala bili nefilmski autoriteti poput Ivana Aralice i Petra Selema ili prošlogodišnjeg žirija u kojem se našlo mjesto i za stanovitoga HDZ-ova apartčika Bekavca, onda nema razloga za veliko nezadovoljstvo. Možda se iduće godine organizatori prisjete da bi se u žiriju mogao naći i koji predstavnik specifičnih filmskih struka koje se nagrađuju na festivalu (npr. snimatelj), pokoji filmski glumac/ica, ili netko od filmskih kritičara, koji su ionako po vokaciji procjenitelji kreativnih dometa. Uostalom, ako se pogledaju sastavi uglednih međunarodnih filmskih festivala, obično im predsjeda respektabilno redateljsko ime (ponekad i glumačko), a u svakom su slučaju režiseri i glumci obvezni članovi, a nerijetko i kritičari; kazalištarcima, književnicima i likovnjacima tamo je pristup rijetko omogućen.

Ugodno iznenađenje

Što se tiče onog najvažnijeg, filmova, s ugodnim se iznenađenjem može konstatirati kako je Pula 2000. bila najbolji festival otkad je nezavisne Hrvatske. Od sedam prikazanih filmova najmanje četiri zavređuju pohvale, kažem najmanje, jer jednog od preostala tri, Je li jasno, prijatelju Dejana Aćimovića, nisam (zbog više sile) imao priliku vidjeti, zbog čega se u ime »Vijenca« ispričavam čitateljima te Dejanu Aćimoviću i ekipi njegova filma.

Prvo slabiji dio. Ne daj se, Floki Zorana Tadića u film je (s ubačenim animacijskim segmentima voditelja Škole animiranog filma iz Čakovca Ede Lukmana) premontirana serija iz 1984. godine ondašnje Televizije Zagreb. Tadić je objašnjavao da mu je palo na pamet da tako oda počast pokojnom Mladenu Crnobrnji Gumbeku, koji je upravo u toj seriji jedini put, što se tiče televizije i filma, tumačio glavnu ulogu. No kako je gotovo apsolutno sigurno da Ne daj se, Floki neće ući u redovitu kinodistribuciju, a televiziji je uvijek isplativije prikazati čitavu seriju, čini se prilično jasnim da je Tadić ovaj film napravio prije svega zato da bi dao pokoji intervju, ponovno osjetio svjetla reflektora u Puli i u ovim novim i svi se nadamo boljim vremenima po hrvatski film podsjetio da je još tu. Inače Ne daj se, Floki urbana je zagrebačka komedija o stanarima jedne zgrade koji se glođu i vole, a zamišljeno je da se njihovi smiješno-tužni životi sagledaju iz perspektive udomljenog psa lutalice Flokija. Možda je to bila zgodna ideja u startu, no njezina je provedba vrlo osrednja. Prvo, lik Flokija posve je marginaliziran, a o nekakvoj dosljednosti sagledavanja događaja iz njegove vizure nema govora (pa otpada eventualno pozivanje na henryjamesovsko pripovjedno načelo središnje inteligencije); drugo, sve su one česte komične situacije u kojima se inzistira na pomaku k apsurdu isforsirane. Film je najbolji kad se na diskretniji način bavi svojim likovima i koristeći prigušeni humor jasno pokazuje pustošnu egzistenciju prosječnoga suvremenog urbanog čovjeka.

O Sedlarovu Četverororedu već sam pisao u »Vijencu« u povodu njegove premijere, a ovom se prilikom može podsjetiti na nevjerojatne dosjetke poput one o Židovki, bivšoj zarobljenici Jasenovca, koja pred partizanima bježi iz Zagreba, ili njezinu bratu, Židovu, koji je do samog kraja odan ustaškoj uniformi, a zanimljivo je i viđenje partizanske vojske u kojoj istaknutu ulogu imaju opsesivne, ubilački nastrojene, nerijetko seksepilne žene. Bolji dio festivalskoga programa predvode dva uratka. Brešanov Maršal — o kojem tek toliko da sam u svojoj kritici u »Vijencu« zaključio da se bez ikakvih kompleksa može prikazati na bilo kojem svjetskom festivalu, što je on i potvrdio i pri tome osvojio i neke važne nagrade — očekivano se ovjenčao Velikom zlatnom arenom za najbolji film, a posve neočekivano Iliji Iveziću pripala je Zlatna arena za glavnu mušku ulogu, premda je njegova uloga prema uobičajenim kriterijima bila epizodna. Nebo, sateliti Lukasa Nole nagrađeni su Zlatnom arenom za najbolju režiju i fotografiju te nagradom Oktavijan Hrvatskoga društva filmskih kritičara za najbolji film festivala, i mora se reći da je poput Rušinovićeva ostvarenja Mondo Bobo prije nekoliko godina to film koji je hrvatskoj kinematografiji strašno nedostajao. Nebo, sateliti, koji je, usput rečeno, bolji film od Monda Boba, nastavlja se na radikalnu modernističku tradiciju koja je u Hrvatskoj prekinuta nakon Mimičinih radova iz šezdesetih. Integrativni čimbenici tog rascjepkanog epizodičnog ostvarenja su središnji lik svetog čovjeka (glumi ga režiserov brat Filip Nola), koji širi blagost i dobrotu u paklu rata, te dosljedno ostranjena atmosfera kojoj kapitalan prinos daje Darko Šuvak svojom impresivnom fotografijom, a ne treba zaboraviti ni glazbeni udio sastava Legen. Nakon prošlogodišnjeg uspjeha debitanta Ognjena Sviličića i njegova djelca Da mi je biti morski pas, ove je godine još jedan debitant došao u središte pozornosti. Dalibor Matanić je u filmu Blagajnica hoće ići na more poprilično kaotično umiješao sve i svašta — od razigrane satire preko socijalne drame do melodrame, od trendovske širokokutne stilizacije, preko posvete Zagrebu u stilu šezdesetih (sjajna sekvenca blagajničina obilaska izloga zagrebačkih dućana), do dirljivih kadrova intime mlade blagajnice i njezine male kćeri — ali njegov film nedvojbeno odaje autora koji ima potencijale. Mlada i zgodna Dora Polić zasluženo je nagrađena Zlatnom arenom za glavnu žensku ulogu, a režiser/scenarist Matanić »Vjesnikovom« nagradom Breza za najboljeg debitanta. I Srce nije u modi, o kojem se više govori u redovitoj Filmskoj službi, ide u pozitivnu bilancu festivala. Razumljiv animozitet prema državotvorcu Branku Schmidtu, koji je s promjenom vlasti preokrenuo kabanicu, polučio je odveć oštre kritike na račun njegova filma, sasvim pristojne i mjestimično poprilično zabavne crne komedije s melodramskim elementima.

Damir Radić