Na zrinjevačkom asfaltu

Na zrinjevačkom asfaltu

Neka mi oproste marljivi Hrvati, čini mi se da se u Hrvatskoj previše govori i nedovoljno radi

Susreti s domovinom nas dijasporaša (ne volim to novokomponirano ime koje mi se čini samo nadomjeskom za one iz prijašnjeg režima kao što su bili neprijateljska emigracija ili naši građani privremeno zaposleni u inozemstvu) često su paradoksalni: istodobno radosni i bolni. Kad me u Zagrebu zapitaše kako doživljavam novu Hrvatsku nakon gotovo dvogodišnje apstinencije od Lijepe naše, odgovorio sam: »Dok u nju ne dođem, čeznem za njom, kad sam u njoj, živcira me.« Veseli me ipak nekakav materijalni (barem izvanjski) boljitak Zagreba, ali naša metropola (kako se tepa Zagrebu) ipak nije cijela Hrvatska, nego njezina četvrtina ili, nešto kritičnije gledano, njezin Wasserkopf kao što je Beč Austriji ili Atena Grčkoj. Zagreb doživljavam kao ponešto ostarjelu damu koja se umije tako dobro šminkati da izgleda znatno mlađa nego što joj je zapisano u krsnom listu.

Zagreb je za mene unatoč svim svojim manama uvijek — veliki doživljaj. Primjerice, u Zagrebu nikad nisam gladan. Kad boravim u njemu, danima živim od skromna doručka, mnogo mineralne vode i girica s blitvom u nekom dalmatinskom restoranu. Mediteranskom hranom kao da dozivam Jadran u panonsku nizinu u kojoj se smjestio Agram. Zar nije jedan hrvatski pjesnik pjevao o Jadranu na Zrinjevcu; u tom je pitomom perivoju osjećao udaranje jadranskih valova. Ali, zaboga, tko je naredio da se asfaltiraju puteljci u tom prelijepom parku?

Bez stranog tiska

Sjedili smo u onoj obnovljenoj kavani na tom trgu i kroz debela stakla promatrali klizanje tramvaja i šetače u zelenilu. Zamolio sam konobara da nam donese njemačke novine. Napola začuđeno, napola ljutito, promatrao nas je nekoliko sekundi i onda ispalio kao iz topa: »Kakve njemačke novine kad nemamo ni hrvatske... Već tri mjeseca nismo dobili ni plaće.« Zastidio sam se, jer Zagreb bi ipak trebao biti »mali Beč«, gdje u svakoj boljoj kavani stoje na raspolaganju čitavi snopovi inozemnih tiskovina da zadovolje domaće i strane ljubitelje dnevnoga štiva.

A zagrebačka Gradska kavana ne radi! Sjetih se svoga dobrog znanca iz susreta na Festivalu kratkometražnog filma u Oberhausenu Milana Vukovića koji bi u svojim nenadmašivim filmskim kritikama na kraju uvijek vapio: a kad će biti otvorena Gradska kavana? Stvarno: kad će biti dostupno to legendarno sastajalište zagrebačke duhovne i političke elite (te dvije skupine valja dijeliti), toliko važno da je bilo ušlo i u predizborni program SDP-a?

Moj prvi susret sa Zagrebom trideset i pet godina nakon što kao narodni neprijatelj nisam smio posjetiti domovinu bio je napet i donekle smiješan. Zrakoplov Lufthanse elegantno se spustio u zagrebačku Zračnu luku (onda se još zvala prozaično Aerodrom). Na zgradi su visjele jugoslavenske i hrvatske zastave, te druge s grbom. Na pisti su kružili automobili s natpisom milicija. Prošli su me srsi. Stari emigrantski refleksi. No živci su bili pod kontrolom. Putnici su se gurali oko izlaznih vrata. Odjednom se od njih odvojio čovječina kao div, pohrlio niza stube, razvio hrvatski barjak i koliko je bio dug i širok bacio se na tlo cjelivajući prljavi beton piste. Putnici su to (valjda navikli na slične scene) ravnodušno promatrali. Zatomio sam smijeh, bilo mi je neugodno. Moje rodoljublje bilo je intimnije naravi.

Sve ostalo nakon toga bila je rutina. U moju izbjegličku putovnicu (tzv. Nansenov pasoš) mrzovoljna je službenica utisnula besplatnu vizu. Kao službenik jedne njemačke ustanove radio sam nekoliko dana na Zagrebačkom velesajmu (zašto mu nisu povratili staro lijepo ime Zagrebački zbor?) gdje sam se pozdravio s tadašnjim predsjednikom Predsjedništva SR Hrvatske Franjom Tuđmanom, u to vrijeme bez velikih državničkih alira. Kao većgermanizirani Hrvat nisam se odazvao njegovu pozivu da se vratim u Hrvatsku jer nije bio dovoljno konkretan, ali i bez toga u našem smo tajnom dopisivanju bili ukrstili neke polemičke mačeve. Bilo pa prošlo.

Emigrantska sreća

No moji dugogodišnji snovi postali su zbilja. Desetljećima sam prije prevrata gotovo svake godine jednom sanjao kako sam se vratio u Split, šetam se rivom i hvata me paničan strah da će me netko prepoznati i divljački zavikati: »Hapsi ga, majku mu ustašku!« No deset godina prije propasti Juge taj se san pretvorio u vlastitu suprotnost: vratio sam se u Split, koračam rivom i veselim se slobodi. Prijašnje buđenje okupano u znoju i uznemireno muklim udarcima srca pretvorilo se u lagano otvaranje kapaka uz osjećaj neizmjerne sreće.

Svaki put kad dođem u Zagreb posjetim katedralu i grob blaženog Alojzija Stepinca. On me krizmao pred katedralom, a kao đak promatrao sam kroz prozore Pete muške gimnazije kako ga vode milicajci u susjednu gimnastičku dvoranu, gdje je bilo suđenje. Ove godine sarkofag je bio otvoren. Na Stepinčevu licu smiješak (ili mi se to samo pričinja), ali je li toga skromnog čovjeka trebalo odjenuti u biskupski ornat kad smo u smrti svi izjednačeni, pitanje je koje me je mučilo nakon što sam napustio zdanje Hermanna Bolléa koji je, usput rečeno, rođen u Kölnu, gdje živim već desetljećima.

U šetnji središtem Zagreba čudim se bogatim izlozima s luksuznom robom gotovo svih zapadnih trgovaca i proizvođača skupe odjeće (netko ima grdnih para) i gotovo ne mogu razgovarati sa suprugom jer su moji dragi Hrvati za nekoliko decibela glasniji od nas. Stolovi kafića na otvorenom svi su zauzeti. I to gotovo cijeli dan. U razgovorima koje moram slušati jer su preglasni uglavnom se politizira; Hrvatska je puna kandidata za predsjednika države, premijera i ministara. Svi znaju sve, a dopustite mi da budem malo zločest, malo što funkcionira. Svi su daroviti, ali malo tko ima, kako kažu Nijemci, Sitzfleisch, marljivu upornost da se stvari dovedu do kraja.

Neka mi oproste marljivi Hrvati, čini mi se da se u Hrvatskoj previše govori i nedovoljno radi. To se osjeća i u medijima, koji su prenatrpani riječima što redovito ostaju bez posljedica u javnosti. Ne mogu izbrisati dojam da su mnogim autorima važnije elegantne formulacije od govorenja ili pisanja gole istine. Možda je to ostatak one vještine formuliranja iz komunističkoga doba kad je trebalo izvlačiti glavu iz omče partijskih komesara duha koji su pazili da ti prokleti intelektualci ne naprave nešto protiv socijalizma. (Bijelu knjigu Stipe Šuvara još nisam zaboravio.)

Drugi su djelatnici pera u Hrvatskoj mnogo brutalniji. Tko u inozemstvu čita našu žutu štampu i uzima je ozbiljno, mora se sa zebnjom vraćati u Hrvatsku. Pa državni udar prije izbora, pa potom u režiji nekih dragovoljaca, pa spremanje atentata na predsjednika Mesića, pa bacanje zemlje u anarhiju, pa izlazak na stotine tisuća obespravljenih radnika na ulice gradova, itd., itd. Namjesto toga pune zagrebačke kavane, elegantno odjevene dame i bučni susreti neotesanih skorojevića kod legendarnog Charlyja, tog neslužbenog parlamenta hrvatske metropole.

Promatrao sam tako jednoga. Nije nosio bijele čarape i nije se često služio mobitelom, ali kroj odijela (za broj manji od onoga koji zahtijeva krupno tijelo), premda talijanske proizvodnje, svjedočio je da je taj luksuz posuđen, da ga nije stekao dugotrajnim radom. Ponašanje ga je odavalo: govorio je zapovjednički, nije ustajao pred onima koji su mu ponizno prilazili, tapšao ih je po ramenima pregrubo, cerio im se u lice, govorio je preglasno da su ga svi mogli čuti. Na prstima je nosio nekoliko krupnih prstenova, iz zubala je bljeskalo zlato, zlatna narukvica provirivala iz rukava košulje. Neka se vidi tko ima.

Karikature bogataša

Njemački su bogatuni diskretniji. Skrivaju se u svojim četvrtima, u kućama opasanim visokim živicama. Mecene su i karitativno djelatni. Kao da se stide svoga bogatstva. Najkrupnije bogatstvo koncentrirano je u nasljedstvima, a tek onda u proizvodnji. Kad nastupaju u javnosti, njemački milijunaši nastoje izazvati dojam da su narodni ljudi, oni koji se ni po čemu ne razlikuju od ostalih. U nas je to posve drukčije.

Hrvatski tajkuni čine mi se kao karikature zapadnoeuropskih bogataša. Barem oni koje sam zapazio u Zagrebu i u predgrađu metropole — na otoku Krku, gdje smo vidjeli na stotine vila, svaka najmanje polumilijunske vrijednosti u markama. Netko u Hrvatskoj stvarno ima previše novca, dok većina ljudi životari na rubu egzistencije. Nigdje nisam vidio toliko prosjaka na zapadu Europe koliko u Zagrebu.

Dok je Krk turistička mašina, Plitvička su jezera idila, možda bez premca u Europi. Čovjeku zastaje dah u susretima s toliko koncentrirane ljepote. Tri hotela u blizini jezera Kozjak funkcioniraju besprijekorno. Posjetitelji su domaći svijet, ali i brojni stranci, poglavito Japanci i Izraelci. Da netko drugi ima Plitvice, one bi bile svjetska atrakcija. Možda je i bolje da to nije tako, da izbjegnu sudbinu austrijsko-njemačkih Alpa koje su posjetitelji već zgazili nogama i otpacima civilizacijskih proizvoda. Oprostivši se od Plitvica zaželjeli smo kupiti videofilm o tom čudu prirode. Postiđeni prodavači sliježu ramenima: »Nemamo«, i kažu da su prošle godine Japanci snimili video o Plitvicama. U Hrvatskoj ga nema. Znači, tko želi kupiti tu uspomenu na divne dane provedene uz Plitvička jezera, neka putuje u — Japan. Da čovjek ne povjeruje.

Sa zebnjom u srcu pomislili smo da su Plitvička jezera mogla biti u »SAO Krajini« da nije bilo onih koji su za slobodu Hrvatske dali život, kao prva žrtva Domovinskog rata, policajac Josip Jović, čiji se skromni spomenik nalazi neposredno pokraj pošte na mjestu pogibije. U međuvremenu je žuta štampa izmislila da je pao ubijen »zalutalim metkom« iz hrvatskog oružja. Em smo Horvati, zdvojno bi rekao A. G. Matoš.

Plitvice su kao izvan zbiljskog svijeta, bajka. No u obližnjim selima Mukinje i Plitvice vlada sumorno ozračje. U selu Plitvice samo su dvije kuće popravljene, ostale su ruševine. Tražeći kontakte s ljudima naišli smo na skupinu starijih osoba koje su sjedile, tražeći zaklon od žestoka sunca, u kućici ne većoj od desetak četvornih metara. Bili su zahvalni što smo ih posjetili. Očito su bili Srbi, ali nismo ih pitali za nacionalnost. Nisu bili prestrašeni, nego izrazito oprezni. Razgovarali smo desetak minuta polako se riječima približavajući jedni drugima.

»Kako živite?« — pitali smo. Odgovor: »Živi se bolje nego što se uživa...« Nismo odgonetali smisao ovih riječi. »Vraćaju li se ljudi?« Odgovor: »Da, stariji... mlađi su se raspršili širom svijeta«. »Od čega živite?« Odgovor: »Od ono malo penzije i poljoprivrede... izlazimo nekako na kraj, život nas nije nikad mazio.« »Jeste li ugroženi?« Odgovor: »Pa nismo, ali tko zna, ništa nije sigurno, danas je tako, sutra može biti drukčije...«

Jedan od njih odjednom dodirne telefon, tko zna zašto, i ustvrdi da ne radi. Drugi, inače slijep, odtetura u susjednu kuću i uskoro se vrati s viješću da je s telefonom sve u redu, da nije bio uključen. Možda su nam htjeli pokazati kako im telefon služi kao mjera sigurnosti u slučaju ako ih posjete nepoželjne osobe. Oprostili smo se od osamljenih ljudi, a oni nam zahvališe riječima: »Hvala vam što ste nam prikratili vrijeme, malo nas tko posjećuje...«

Rat je odavno prošao, ali uz cestu od Plitvica do Karlovca stručnjaci uklanjaju opasne eksplozivne naprave. Kroz Liku opazismo svu silu srušenih kuća, ali i mnogo novosagrađenih domova. Sela su uglavnom poluprazna, na poljima nigdje blaga. Nijemac u autobusu čudi se zašto na ovim sočnim livadama ne pase stoka krupnog i sitnog zuba. Uzduž ceste prodaju se sirevi, no gdje su krave i ovce? Jedan seljak odao nam je »tajnu« da se glasoviti lički sir pravi od uvezenoga mlijeka u prahu. Ne možemo vjerovati. Šmeka kao »pravi domaći«...

Rigorozni službenici

Susreti s Hrvatskom nakon duljeg izbivanja za mene su bili, kako se ono veli, toplo-hladni. Domaju je teško iščupati iz srca prema onoj: »Domovina kakva bila, rođenom je sinu mila«. Ponekad mi se čini kao da Hrvati ne znaju cijeniti ono što imaju u svojoj prelijepoj zemlji. Na proputovanju kroz Istru (Pazin, Poreč, Rovinj, Pula, istočna obala srcolikog poluotoka) divili smo se njezinoj pitomosti i ljepoti. Istrani su zaista oživotvorili slogan koji smo često vidjeli po naseljima: »Neka naša Istra blista.« Ali što će im plakati s političkim porukama IDS-a kad su izbori odavno prošli, a novi nisu na vidiku. Ova stranka kao da se nalazi u trajnoj predizbornoj kampanji, što možda odaje strah da izgubi svoj premoćni položaj na našem najvećem poluotoku gdje dominira kao što je to bilo u vrijeme svemoći HDZ-a u ostaloj Hrvatskoj.

Oproštaj od Zagreba i Hrvatske u Zračnoj luci bio je lagan i težak. Lagan jer znamo da ćemo se stalno navraćati u Lijepu našu, težak zbog neugodne scene pri pregledu dokumenata. Službenica me pita zašto putujem u Düsseldorf i koliko ću tamo ostati. Bio sam iznenađen jer u mojoj putovnici stoji otisak njemačke stalne dozvole boravka, ali sam ipak odgovorio: »Pa zar ne vidite da živim u Njemačkoj?« Ona je moje podatke iz putovnice prebacila u svoj kompjutor. Prvi put u posljednjih deset godina otkako se vraćam u svoju domovinu, u koju mi je bio zabranjen ulazak trideset i pet godina. I za čiju sam se slobodu i neovisnost isto toliko godina borio. Kad sam poslije zapitao drugoga službenika čemu takva rigoroznost (pomislio sam: tko zna, možda za neki budući informativni razgovor, instituciju koja ne postoji u demokratskim zemljama) odgovorio je: »Ne znam, zapovijed odozgor...« Supruga mi reče da su time opravdavali svoje gluposti svi totalitarni režimi. Branio sam Hrvatsku, ne baš uvjerljivo: »Pa Hrvatska to nije ili ne bi trebala biti.« No ostala je tamna sjena u inače lijepoj slici Hrvatske koju smo ponijeli u tuđinu.

Gojko Borić