Ministri za radikalne promjene

Vlada bi umjesto da nakon ljetne stanke pacifizira Kovačevića i Pančića, trebala potaknuti i ostala ministarstva i njihove ministre da krenu s obećanom beskompromisnom detuđmanizacijom jer jedino u tom slučaju parola siječanjskih izbora Za promjene imat će svoj puni smisao i značenje

Kada je prije nekoliko mjeseci književnik Predrag Matvejević političku i kulturnu javnost Hrvatske pozvao na detuđmanizaciju, odnosno da se što prije uklone oni štetni tragovi Tuđmanova režima koji su, prema njemu, osramotili Hrvatsku, stječe se dojam da su iz sadašnjeg sastava Vlade taj poziv ozbiljno shvatili samo ministar Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoliša Božo Kovačević i ministar Ministarstva hrvatskih branitelja Ivica Pančić. Drugi, otvoreno se suprotstavivši lažnim invalidima i ekstremističkim krugovima unutar nekih udruga hrvatskih branitelja i Kovačević, beskompromisno nagazivši na rep klanu bespravnih graditelja. Stoga i ne čudi teza iznesena u jednom dvotjedniku da pri sljedećoj rekonstrukciji Vlade stradaju baš Kovačević i Pančić, »jer su iznimke koji remete pravilo«. Ipak, nadati se da zloslutna predviđanja neće biti ostvarena, barem ne dok taj radikalni dvojac ne provede svoje nakane do kraja. No, stječe se dojam da u dosljednom provođenju detuđmanizacije jedino ta dva ministra unutar cjelokupne Vlade u potpunosti opravdavaju naziv siječanjskih izbora Za promjene, kojim su ih porezni obveznici s punim povjerenjem izabrali i obvezali da ih i provedu.

Simbolično rušenje

Praktično i simbolički, taj je čin započeo spektakularnim proljetnim rušenjem bespravno izgrađene višekatnice unutar zaštićene zagrebačke podsljemenske zone. Bilo je to pred očima već pomalo skeptične javnosti, zbog koalicijskog okllijevanja, prvi čin otvorena urušavanja profiterskih struktura iz prošloga režima. Iz tog razloga ne treba se čuditi što je, posebice unutar moćnog arhitektonsko-graditeljskog klana bespravnih graditelja, zbog Kovačevićeve nakane da se s njim beskompromisno i odlučno obračuna, nastala prava panika.

No, posve nenadano do kulminacije tog stanja dolazi tijekom kolovoza, u sezoni kiselih krastavaca, i to ne, kako smo je navikli nazivati, u metropoli svih Hrvata, odakle je čitava akcija i pokrenuta, nego u Splitu. I to ne bez razloga. Upravo je taj grad sa zastarjelim generalnim urbanističkim planom postao žarištem bespravne gradnje. U splitskoj javnosti kola mišljenje da se donošenje GUP-a upravo odgađalo da bi se ostavilo prostora za stalne izmjene planova nižega reda, što je omogućilo da u tom gradu cvate bespravna gradnja, čije su posljedice bestidno uzurpiranje prostora i pravi urbanistički kaos. Glavni egzekutor bio je Kovačevićev doministar Zlatko Uzelac. No rezultati nisu izostali. Tijekom sedam vrućih kolovoških dana mjerodavno je Ministarstvo odlučilo kao prvo uvesti monitoring nad svakim potezom splitskih urbanista, posebice na najugroženijem prostoru Trstenik-Radoševac-Žnjan, koji su u potpunosti zaposjeli građevinski spekulanti gradeći bez potrebne infrastrukture i prodajući hotelske apartmane kao obične stanove. Jednako tako Ministarstvo je inzistiralo da se što prije dovrši splitski GUP, a u suprotnom je istaknuto da će tražiti od Sabora da donese zakon prema kojemu će u takvim slučajevima moći tražiti smjenu lokalne vlasti, odnosno prijevremene lokalne izbore.

U razgovoru za novine doministar Uzelac je istaknuo: »Sve što se ovdje događa prisutno je i u drugim gradovima, ali Split mora biti primjer svima. Ako ovdje uspijemo uvesti red i obuzdati građevinske spekulante koji se predstavljaju kao poduzetnici, onda će drugi gradovi slijediti splitski primjer.«

No, slijede li i druga ministarstva Kovačevićev primjer? To pitanje posebno se odnosi na Ministarstvo kulture i službu zaštite spomenika, koju je to ministarstvo prije stanovitog broja godina uzurpiralo, svevši tu službu od jednog od važnih faktora u nadzoru i kontroli bespravne izgradnje, posebice u zaštićenim zonama, u autistična i bespomoćna statista. Nažalost, odgovor na gore postavljeno pitanje za sada je negativan, a primjera mnogo. Sjetimo se samo skandala oko oskrvnuća masovne grobnice u Veljunu i još skandaloznije nedavne oslobađajuće presude počiniteljima tog čina te protuzakonitog rušenja zagrebačke tvornice Kraš ili devastacije Dinamova stadiona, inače preventivno zaštićena spomenika kulture.

Na muk odgovornih institucija, posebice ističući veljunski slučaj, početkom rujna na tiskovnoj konferenciji upozorio je i predsjednik Stjepan Mesić. »Moram prigovoriti institucijama hrvatske države«, rekao je Mesić, »koje nisu na vrijeme reagirale kada se mokrilo po spomenicima, kad se gradio spomenik Juri Francetiću i kad su se rušili spomenici...«.

Umjesto da pred javnošću što transparentnije istupi u vezi s navedenim i sličnim primjerima, Ministarstvo se pred njom nepotrebno kompromitira aferama u svezi s davanjem, odnosno nedavanjem raznoraznih dozvola i potvrda za gostovanja stranih umjetnika i skupina. Jednako tako bilo bi zanimljivo znati da li će u Vujićevu Vijeću za zaštitu spomenika sjediti i donositi odluke isti oni ljudi koji su bili vjerni slugani prošlog režima s primjerice neugodnom hipotekom Tuđmanova Medvedgrada?

Pitanje nije bez razloga ako uzmemo u obzir da je, primjerice, današnji zagrebački gradonačelnik Milan Bandić za jednog od svojih bliskih suradnika odabrao upravo osobu koja je tijekom desetljeća za nama bila najodgovornija za uništavanje zagrebačkog urbanističko-arhitektonskog prostora.

U svakom slučaju, Vlada bi umjesto da nakon ljetne stanke pacifizira Kovačevića i Pančića, trebala potaknuti i ostala ministarstva i njihove ministre da krenu s obećanom beskompromisnom detuđmanizacijom jer jedino u tom slučaju parola siječanjskih izbora Za promjene imat će svoj puni smisao i značenje.

Krešimir Galović