Milenijski spektakl

Milenijski spektakl

Tanz2000.at, Beč, 13. srpnja-13. kolovoza 2000.

Najveći europski plesni festival Tanz2000.at — Remembering the Body, osim što je dobio novo ime, ove je godine programski bio mnogo bogatiji i raznovrsniji! Već tradicionalno uz veliku potporu grada Beča ovogodišnji festival rezultat je ekskluzivne suradnje dvaju festivala: Wiener Festwochen te već sedamnesti put uspješno realiziranih Wiener Tanzwochen — Im Puls. Od 13. srpnja do 13. kolovoza Bečka državna opera, Burgtheater, Volkstheater, Sofiensäle, Kabelwerk, i Embalagenhallen bili su pozornica plesnoga spektakla. Ishodište te vrlo uspješne suradnje godina je 2000. kao motiv prezentacije najrazličitijih pristupa plesnoj umjetnosti i odgovor na pitanje: Kamo ide ples u doba Interneta? Gdje pokret i tijelo pronalaze svoje mjesto u virtualnom svijetu? Osvrti na radikalne plesne koncepte dvadesetog stoljeća iz današnje perspektive te pretpostavke i pogledi na stoljeće pred nama druga je polazišna točka festivala, a u središtu pozornosti ove usporedbe stajali su koreografi Nijinski i Balanchine, ples u Americi šezdesetih i sedamdesetih godina i konačno plesna avangarda mladih suvremenih plesnih ostvarenja.

Nadahnuće arhitekturom

Za osvjetljavanje radikalnih momenata povijesti plesa dvadesetog stoljeća festival je doveo mlada koreografska imena poput Borisa Charmantza, Emmanuelle Huynh, Mathilde Monnier, Toma Plischkea, Lynde Gaudreau, LuxFlux, Willija Dornera i možda najdojmljiviju Meg Stuart. Projekt Highway 101 ansambla Meg Stuart — Damaged Goods nastaje i raste na različitim mjestima — on je mjesnospecifičan — nadahnut arhitekturom grada gdje nastaje uz uključivanje domaćih umjetnika u njegovo stvaranje. Za bečkog festivala projekt je bio inspiriran dokovima Dunava i Millennium-Towera u blizini skladišta Emballgenhallen gdje se performans na početku festivala dogodio. Odnos privatnog i javnog, prošlosti i sadašnjosti autorica istražuje izravno snimajući kamerom gledatelja i plesača, te projekcija videomaterijala i fotografija, dok projekt putuje kroz odijeljene prostore skladišta Emballagenhallen tako da i gledatelji, hodajući za umjetnicima, postaju dio spektakla.

U svjesnom osvrtanju na avangardu moderne, čija se sredstva ponovno koriste u novom kontekstu, stoje i nastojanja koreografa i plesača podsvjesno se situirati, što je ujedno težnja za emancipacijom plesa kao umjetničke forme, koja zbog nedostatka jezičnog izraza i časovitosti biva često umjetnost bez zabilježbe, pamćenja. Pitanje zašto plešemo postavlja se češće nego ikad. U globaliziranom društvu, gdje su mobilnost i fleksibilnost glavni preduvjeti preživljavanja, plesu prijeti opasnost prilagođavanja općeprihvaćenim ideologijama kao jedinom modusu opstanka. Izlaz iz toga u suvremenom plesnom stvaralaštvu sve je češće redukcija u stvaralaštvu na ono bitno, a to su opet pokret — tijelo — prostor.

Festival je programom odao dužnu počast i radikalnim modernistima dvadesetog stoljeća — koreografima Georgu Balanchineu, koji je nadogradio klasiku u tradiciji ruskog baleta te Williama Forsytha, koji ju je raščlanio, a čijim djelima nas je u Bečkoj državnoj operi četiri večeri fascinirao Balet pariške opere. Bila je to svakako jedna od najsjajnijih festivalskih večeri. Godine 1661. pod vladavinom Ludviga 14. s osnutkom Academie Royale de Danse u Parizu rođen je klasični balet, odakle se proširio u čitav svijet. Navedena baletna kompanija njeguje akademsku tradiciju, a istodobno se na njezinu repertoaru nalaze djela svih važnijih koreografa dvadesetog stoljeća poput Vaslava Nijinskog, Mauricea Bejarta, Alvina Aleya, Jirija Kilijana i Pine Bausch. Bečkim plesnim večerima pariški baletni ansambl darovao je po dvije koreografije G. Balanchinea i W. Forsythea. Po završetku večeri svi prisutni mogli su istinski doživjeti kredo koji je Balanchine sebi zadao: Glazbu učiniti vidljivom, a pokret čujnim!

Skandalozne koreografije

Pedeseta obljetnica smrti Vaslava Nijinskog obilježena je koreografijama Thomasa Plischkea, Christine Gaigg, ansambla Kv/LuxFlux/Saira Blanche te Francuzima Le Quatuor »Albrecht Kunst«, kojima su skandalozne koreografije toga genija L' apres-midi d' un faun i Le Sacre du Printemps iz 1912. i 1913. poslužile kao ishodište za stvaranje.

Ples u Americi šezdesetih i sedamdesetih godina, koji se oslobodio klasičnih stega i krenuo novim putovima moderne, predstavila su imena već na ovom festivalu nezaobilazna Mercea Cunninghama, koji je ples počeo promatrati kao sredstvo za prijenos i izražavanje emocija i čijem je stvaralaštvu bila posvećena izložba u bečkom Muzeju dvadesetog stoljeća. Drugo nezaobilazno ime je Trischa Brown, koja je šezdesetih tražila nove prostore za plesnu umjetnost i plesače smještala na vrhove nebodera. Njezino stvaralaštvo obilježuje vječna izmjena smjera i forme, tempa i ugođaja. Na festivalu se predstavila trima djelima: Glacial Decoy, Twelve Ton Roses i Five Part Weather Invention.

Konačno, od umjetnika avangarde koji se u radu vežu uz prošlost te je smještaju u kontekst suvremene percepcije plesa gostovali su Emmanuelle Huyhn i Mathilde Monnier (osamdesetih studirala u New Yorku u studijima Mercea Cunninghama) te svjetska premijera koreografije Signe Borisa Charmatza.

Protiv ksenofobije

Dio festivala od posebna značenja su koreografije u okviru projekta Tanz im Exil, posvećena borbi protiv izolacije, ksenofobije i kulturalne netolerancije. Angažman uglavnom stranih izvođača na ovom festivalu jasan je znak borbe protiv bilo koje vrste separatizma u Austriji.

Festival je otvoren 13. srpnja u Burgtheatru koreografijom In Real Time nastalom u suradnji glumačkog ansambla STAN i džez-formacije AKA Moon iz Brisela.

Za trajanja festivala održavane su radionice i tečajevi za profesionalce i amatere, a jedan od kurioziteta svakako je i prigodna knjiga ReMembering the Body autorica Gabriele Brandstetter i Hortensie Völckers, inače jedne od direktorica Wiener Festwochen, mjerodavna za ples. U sveopćem nedostatku literature posvećene analizi plesačeva tijela i pokreta tijela ova knjiga preporučena je kao temeljno djelo koje se bavi društvenim aspektom plesa kao umjetničkim oblikom.

Što reći za kraj, nego da je svaka večer festivala, svaka predstava, bila događaj za sebe, trenutak koji je zaokupljao svu pozornost gledatelja. Ples je umjetnost trenutka, ne možemo je zaustaviti, zadržati, niti je nadomjestiti fotografijama, videosnimkama ili riječima. Ples treba živjeti, a umjetnici ovog festivala činili su upravo to!

Olivera Međugorac