Kvalitetna komedija

Srce nije u modi, Hrvatska, 2000, režija Branko Schmidt, scenarij Goran Tribuson, fotografija Vjekoslav Vrdoljak, uloge Graham Rock, Nataša Lušetić, Ivo Gregurević, Franjo Dijak, Damir Lončar, Nenad Cvetko, Alma Prica, Dražen Kühn, Predrag Vušović, Žarko Savić

Goran Tribuson posljednjih je godina dominirao hrvatskom književnom scenom, ali je učinio ponešto dobra i za hrvatski film. Njegov je scenarij bio pouzdan temelj Ogrestine Crvene prašine, najboljega prošlogodišnjeg domaćeg ostvarenja, a pristojan dojam koji ostavlja novi film Branka Schmidta Srce nije u modi najveća je zasluga upravo Tribusonova scenarija. Ono u čemu je Tribuson scenaristički jak, a što hrvatskim slikopisnim uracima toliko nedostaje, jesu dramaturški temelji. Priče oba njegova spomenuta scenarija nisu možda same po sebi odveć zanimljive, uostalom opća mjesta u njima nisu rijetka, no Tribuson ih zna razviti i provesti kroz njih svoje likove. Njemu se neće lako dogoditi da pojedine fabularne linije budu ignorirane, da mu snažno uvedeni likovi odjednom nestanu iz radnje (u slučaju Schmidtova filma to se dogodilo samo s likom koji tumači Filip Šovagović, no vjerojatno je to prije bio režiserov no scenaristov propust), ili da njihova motivacija ostane visjeti u zraku. Netko će možda reći da to nije mnogo i da bi se trebalo podrazumijevati pri ozbiljnom radu, no činjenica je da je upravo takva dramaturška površnost glavna slabost mnogih hrvatskih filmova devedesetih, a redovni pratitelji filmskog i videorepertoara znaju da je to (pre)česta boljka i u Hollywoodu.

Dakle Branko Schmidt imao je siguran predložak koji su naknadno, među inima dorađivali pomoćni redatelj Ivan Salaj (autor kultnoga televizijskog filma Vidimo se), HTV-ov dramaturg Pavo Marinković te Ivo Brešan. Premda je Schmidtova redateljska ruka tvrda, što još više upada u oči s obzirom da je u pitanju komedija, a neke situacije komedijski posve promašene (većina prizora s bizarnim detektivima Nenadom Cvetkom i Damirom Lončarom), Tribusonov je temelj toliko stabilan da film ipak funkcionira. Mnoge je s pravom zasmetalo Schmidtovo prenavljanje na temu nacionalizma (ironijsko povlačenje paralele između hrvatskog i srpskog nacionalizma na osnovi mita o panonskom moru i Hrvatima odnosno Srbima koji su se prvi naselili u njegovu presušenom koritu) i Franje Tuđmana (ne odveć indirektno kroz lik mađarskoga švercera, igra ga Dražen Kühn, povlači se paralela između Miloševića i pokojnoga hrvatskog predsjednika, a u jednom razgovoru spomenute dvojice detektiva kaže se otprilike »hoćemo li opaliti Tuđmana /stanka/ na novčanicu«), jer upravo je Schmidt potpisao jedan od najsramotnijih hrvatskih filmova uopće, šovinistički i ksenofobični Božić u Beču, a dok je Franjo Tuđman bio živ nije mu bilo na kraj malog mozga da bi posumnjao u njegovu državničku genijalnost. Međutim, ne treba miješati nemoralno Schmidtovo (pseudo)konvertitstvo s kreativnim dometima filma, koji je naposljetku ipak kolektivna umjetnina. Tribusonov scenarij i (jako) dobre glumačke izvedbe Grahama Rocka, engleskoga kolege hrvatske kazališne alternativke Nataše Lušetić (suosnivačica Teatra Exit i suautorica iznimne predstave Dekadencija) koja je ovdje ostvarila solidan filmski debi (premda je njezin lik u konačnici ispao odveć potisnut), potom Ive Gregurevića koji je nakon indisponirana nastupa u Tri muškarca Melite Žganjer ponovno u dobroj formi, te posebno Predraga Vušovića i Slavena Knezovića (zločesti hercegovački ratni profiter u Crvenoj prašini) koji briljiraju kao major JNA odnosno mladi četnik Sisoje u najboljoj sekvenci filma što se odigrava u srpskom vojnom logoru, priskrbljuju Schmidtovoj komediji korektnu kvalitativnu razinu.

Naposljetku, možda bi se i samom Schmidtu moglo priznati da je znao okupiti dobre suradnike i ne kočiti ih u njihovim namjerama, iako mora da su mu se u početku, dok se još nije senzibilizirao s novim strujanjima, od nekih njihovih nehrvatskih prijedloga dizala kosa na glavi. U svakom slučaju, Srce nije u modi dalo je pozitivan prinos iznenađujuće dobru prosjeku ovogodišnjega Pulskog festivala, koji, čini se, navješćuje daleko zanimljiviju i relevantniju kinematografiju.

Damir Radić