Kritičarski vezovi i jazovi

Kritičarski vezovi i jazovi

Treći đakovački susreti hrvatskih književnih kritičara održani su 29. i 30. lipnja 2000, u okviru programa 34. Đakovačkih vezova

Za razliku od prethodnih susreta, broj kritičara koji se odazvao pozivu organizatora Matice hrvatske u Đ akovu i slavonsko-baranjsko-srijemskog ogranka Društva hrvatskih književnika bio je nešto manji. Između dvanaest kritičara koji su sudjelovali u radu Susreta spomenimo Branimira Donata, Velimira Viskovića, Stanislava Marijanovića, Tonka Maroevića, Helenu-Sablić-Tomić, Gorana Rema, Igora Gajina, Helenu Peričić...

Za razliku od prošle godine, kada je prvi dan susreta bio rezerviran za okrugli stol na zadanu temu, a drugi dan za kritičarska izlaganja, ove godine rad oba dana bio je u nizu okruglih stolova. Prvi se dan govorilo o književnoj kritici u masovnim medijima, a drugi dan o odnosu društvene zbilje i književne kritike. Iako su kritičarska izlaganja i rasprave bile iscrpne i zanimljive, ipak je nedostajalo polemičke vatre kakve je znalo biti na prethodnim susretima, kada su se suočavali kritičari izraženije različitih svjetonazora, pa i ideoloških predznaka.

Dvodnevni rad hrvatskih književnih kritičara završen je dodjelama nagrada kao i apelom za očuvanjem Trećeg programa Hrvatskog radija, koji je odaslan hrvatskoj javnosti i Hrvatskom državnom saboru.

Nagrada hrvatskih književnih kritičara »Julije Benešić« za 2000. godinu, za autorsko književno-kritičko djelo, dodijeljena je hrvatskom književnom kritičaru i znanstveniku Branimiru Donatu, i to posebno za njegova dva posljednja objelodanjena djela: Politika hrvatske književnosti i Društvo žrtvovanih hrvatskih pjesnika. Prosudbeni odbor odlučio je da se Povelja uspješnosti Julija Benešića hrvatskom književnom kritičaru iz Slavonije Baranje i Srijema dodijeli Igoru Gajinu. Nagrada Julija Benešića sastoji se od plakete i novčanog iznosa od 5000 kuna, a Povelja uspješnosti od diplome i 3000 kuna. Dodjela nagrada i priznanja obavit će se na posebnim književnim večerima, posvećenima laureatima, do kraja 2000. godine. Uknjiženu književnokritičarsku produkciju između dvaju Susreta procjenjivao je Odbor u sastavu Nikola Bićanić, Stanislav Marijanović, Helena Sablić-Tomić i Velimir Visković.

Sljedeći, 4. đakovački susreti hrvatskih književnih kritičara održat će se potkraj lipnja ili početkom srpnja 2001. godine, uoči 35. Đ akovačkih vezova.

Zbornik 2. đakovačkih susreta hrvatskih književnih kritičara

Drugu godinu zaredom Matica hrvatska u Đ akovu objavljuje Zbornik Đ akovačkih susreta hrvatskih književnih kritičara. Ovogodišnji Zbornik uredio je Miro Šola, a na 108 stranica donosi, nakon Uvodnog slova i prijepisa zanimljivog i polemičkog okruglog stola pod naslovom Ideološka kritika u višestranačkom kontekstu nije zazorna, prinose petnaest kritičara koji su sudjelovali u radu 2. đakovačkih susreta. Na posljednjim stranicama Zbornika su Prilozi i novinski članci o drugim Susretima.

Zbornik je zadržao kvalitetnu razinu prvog izdanja, a čini se da ga je u segmentu kritičarskih prinosa, od kojih je veći dio pisan baš za Susrete, čak i nadmašio.

Iznimno je vrijedna i zanimljiva rasprava za okruglim stolom, koja donosi sukobljavanje različitih idejnih strujanja na hrvatskoj književno-kritičarskoj sceni.

Razvidno je kako su tekstovi tematski vrlo različiti, što na neki način govori o širini interesa ponekad neopravdano podcjenjivane hrvatske književne kritike. Sudeći barem po ovom Zborniku hrvatski kritičari vrlo upućeno i relevantno progovaraju o važnim djelima i strujanjima u hrvatskoj prozi, poeziji ili drugim književnim rodovima, ali i razmatraju pitanje same književne kritike i njezine uloge u hrvatskoj književnosti, pa i kulturi i društvu uopće. Te ocjene o značenju i kakvoći hrvatske književne kritike kreću se između dva stajališta koja najbolje ilustriraju odlomci iz dva kritičarska prinosa otisnuta u Zborniku. Ante Stamać slika stanje hrvatske književne kritike crnim bojama: »Suvremenu hrvatsku književnu kritiku — spustimo se malo na 'hrvatsku zemlju' — obilježuje samovoljno, proizvoljno, neuko, svakako površno postupanje s hrvatskom književnom proizvodnjom. Ona, ta proizvodnja, danas je povijesno nahoče. Prezir prema dobro ustrojenim književnim tvorbama je opći...«.

Tonko Maroević misli drukčije: »Upravo kad se spremimo još jednom zavapiti kako kritike nema, kako je književna kritika u krizi, kako kritičari od formata prelaze u druge žanrove ili na socijalno unosnije položaje, moramo priznati da stvari ne stoje baš tako crno. Uostalom i ovi đakovački susreti, barem svojom posjećenošću i motiviranošću, dokazuju kako ima ljudi koje kritička djelatnost zanima, kako ima kritičara koji znaju akumulirati svoju poziciju i kako kritička panorama hrvatske književnosti nije mnogo siromašnija od objektivnog kreativnog salda naše proze i dramatike, naše esejistike i poezije...«

Za bolje razumijevanje, ali i pozicioniranje, hrvatske književne kritike svakako moraju prinos dati i strukovni Đ akovački susreti, kao i Zbornik koji bi trebao izlaziti svake godine. To će biti mnogo teže ako pojava i ovog Zbornika bude kritičarski tako slabo popraćena kako je bilo u njegovu prvom izdanju. Mislim da neću pogriješiti ako napišem da je prvi Zbornik u hrvatskom tisku zabilježio tek jedan prikaz — napisala ga je za »Vijenac« Julijana Matanović. U oskudnoj produkciji koja se bavi hrvatskom književnom kritikom đakovački zbornik zaslužuje nedvojbeno veću pozornost.

Spomenimo na kraju kako su u Prilozima Zbornika objavljena dva teksta Hrvoja Miletića: izvješće o Susretima (iz »Vijenca«) i prikaz prvog Zbornika. Posljednji prilog u knjizi su izvaci iz dva razgovora koje je novinar Mile Ljubičić vodio za lokalni »Đ akovački glasnik« s laureatom prošlih susreta Tonkom Maroevićem pod naslovom Ovo priznanje znači mi više nego bilo koje priznanje društva, države ili ne znam kakve institucije.

Zbornik 3. đakovačkih susreta hrvatskih književnih kritičara najavljen je za lipanj 2001.

Mirko Ćurić