Ilija Ujević, priredio Milan Glibota, Matica hrvatska Imotski, Imotski, 1998.
Ženeva, ljeto 1899. Matošu gori pod petama: prate ga besparica, dugovi i policija. Piše u svoju Bilježnicu: »Sinoć, 5. jula 99 odlučih da se ubijem, ako dodje da se osramotim«. Ali se ne osramoćuje: ujutro, naime, na njegovu adresu stiže odnekud novac. Poslao don Ilija Ujević iz Krstatica. Ima još duše, još živi stari Bog, tješi se Matoš. Dobra duša don Ilija Ujević (1858 — 1921) sjetit će se brata po zanatu još koji put, jer svećenik je Ujević živio i služio u malim mjestima i selima Imotske krajine, gdje su siromaštvo i oskudica početak i svršetak ovozemaljskog trajanja. Ni Matoš nije ostajao dužan: za Ujevića je ustvrdio da piše izvrsno i da mu je jezik divan. I drugi koji su pisali o Ujeviću isticali su njegovo vrsno poznavanje narodnog jezika i folklora, vedar i duhovit ton pisanja, a zamjerali mu da na račun jezika trpe likovi i radnja. Matica hrvatska objavila mu je 1906. godine Dokonice — slike i priče iz Dalmatinskog Zagorja. Izbor iz njegovih pripovjedaka, pjesama i poslanica, folklorističkih zapisa, putopisa, prikaza knjiga, prijevoda novela Luigija Pirandella, kao i prikaze drugih o Iliji Ujeviću te biobibliografiju Ilije Ujevića, priredio je Milan Glibota.
Josip Brleković
Klikni za povratak