Još jedna Grishamova knjiga

John Grisham, Složna braća, preveo Damir Biličić, Algoritam, Zagreb, 2000.

Omiljena zabava trojice dokonih zatvorenika u prilično liberalnoj i otvorenoj kaznionici na Floridi ucjenjivanje je bogate klijentele homoseksualnih sklonosti. Troje sudaca što su vlastitom nesmotrenošću ili nesretnim slučajem završili iza rešetaka objavljuje oglase u nadi da će se za alternativni seksualni život i intimna druženja upecati i poneki bogataš ili osoba od društvenoga utjecaja koju će lako moći ucjenjivati i pokupiti pare. Međutim, u njihovu se mrežu uvuče krupna riba — predsjednički kandidat Aaron Lake, čija je jedina mrlja na blistavoj karijeri upravo zanimanje za zgodne plavokose mladiće... Njegovu karijeru i predsjedničku kampanju u potpunosti kontrolira CIA, na čelu s Teddyjem Maynardom, kojoj Lake treba tek kao zagovornik oštrije vojne politike i obračuna s ruskim i islamskim fundamentalistima. Dakako, njima je u interesu zataškati cijelu stvar, što neće biti nimalo jednostavno. U igri je još mnoštvo spletkara i pripadnika tajnih službi, a prednjači Trevor Carson, propali odvjetnik koji odluči nasamariti obje strane i pobjeći s novcem...

Tržišni pakung

Treba li uopće naglasiti da je riječ o bestseleru iz Grishamove radionice? Posrijedi je još jedan pravni triler s elementima detektivskog i špijunskog romana — doduše, opsežnijeg formata (346 str.), ali kako to vole reći dnevno-novinski kritičari, »djelu koje se čita u jednom dahu«. Jedanaesti po redu u nakladi Algoritma, i ovaj je bestseler isti poput svih drugih Grishamovih romana; sadržaj, format, kao i tržišni pakung ovakvih knjiga vidljiv je već iz aviona, što međutim a priori ništa ne govori o vrijednosti djela. Riječ je, da budem precizniji, o zanimljivu štivu koje u potpunosti obuhvaća sve one žanrovske parametre koje publika voli, pa i obožava: sve je tu posloženo onako kako treba — i radnja i zaplet i lako čitljiv društveni žalac. Međutim, neovisno o tome što je riječ o žanrovskom proizvodu kojem se ne može uputiti nijedna zamjerka (niti ga se može napadati s pozicije tzv. visoke književnosti), neke stvari prilično smetaju. To se ne odnosi toliko na već tradicionalno komercijalno usmjerena politički korektna ostvarenja ili shematiziranu fabulu (upravo u tome je smisao žanra kao takva), nego je problem u ponegdje tankoj priči, odnosno neki su elementi priče dosta neuvjerljivi. Počnimo od toga zašto tako uspješnu, naizgled savršenu političaru i budućem predsjedniku, čiji je spolni život stereotipan i dosadan poput parenja kornjača, neposredno prije kampanje uopće padne na pamet dopisivati se s anonimnim mladićem homoseksualne orijentacije? Nadalje, zašto u tako važnu životnom trenutku, kao što je izbjegnuta avionska nesreća, grčevito piše nepoznatom tipu i krišom šalje pisma, vjerujući kako za njih ionako nitko ne zna? Ako je Grishamu za politički žalac (problem terorizma & američkog militarizma, neučinkovitost vojne sile SAD) trebala priča o predsjedniku koji igra po tuđim notama špijunskih službi, morao je skladnije povezati priču.

Nisam ja šminkerski nastrojen kritičar

Odnosno, nejasan je paralelizam koji u fabulu uvlači dvije nekoherentne i disparatne priče — jednu o društvu iz zatvora i drugu o predsjedničkom kandidatu. S druge strane, čudno je kako su prve žrtve sudačke trojke lako nasjele i odmah isplatile traženu svotu. Sada smo došli do ključnoga trenutka koji analizu vodi u drugom smjeru. Čini mi se da ovakvu vrstu žanrovske literature treba shvaćati vrlo ozbiljno, a ne omalovažavati je ili odbacivati kao što to čini većina šminkerski nastrojenih kritičara. Naposljetku, nakon što odložimo knjigu koju smo pročitali u jednom dahu, posao tek predstoji — roman počinjemo iznova čitati na drukčiji način, tražeći u njemu ono što je jedan od doajena postmoderne misli (u obliku ideološke kritike) nazvao politički nesvjesno. Ovo jest priča »koja plijeni i dira u živac suvremenog društva«, ali ni u kojem slučaju društvena kritika, nego štivo koje samo (nehotice) ukazuje na određene probleme, no samu stvar nimalo ne potkopava. Jednostavnije rečeno, u pozadini svega nalaze se dvije teme — prljave igre u pozadini političkih događanja te odnos američkog društva prema homoseksualcima. Stječe se dojam kako za mainstream (kao ono površinsko, društveno svjesno) pripadnost pederskim krugovima znači ne samo društvenu diskreditaciju i sramotu, nego i potpuno izbacivanje iz društvenog života. Vrijedi se vratiti na ulomak u kojem prva žrtva isplaćuje novac, kao i pasaž u kojem o toj temi razgovaraju odvjetnik Trevor i agenti. U tom smislu društveno nesvjesno p(r)okazuje upravo ideološku matricu puritanskoga društva koje funkcionira na načelu potiskivanja i priklanjanja normativnom i obvezujućem modelu seksualnosti. Zbog toga Grisham nije subverzivan koliko bi to neki željeli: on je sasvim čist, profesionalac koji zna da se po subverzijskom štivu ne snimaju filmovi i ne dolazi profit uz milijunske naklade. To jest, i kad se naizgled bori protiv američkoga pravnog sustava u kojem su najveći kriminalci zapravo suci i odvjetnici, a ne stvarni lopovi i varalice, on postojeći poredak ne dekonstruira, već samo (ne)svjesno potvrđuje njegovu strukturu. I, doista, zaključak je jednostavan — uopće nije loše biti kriminalac, nije loše biti peder niti je išta loše u tome ako predsjedničku kampanju financira militaristički dio tajne službe — loše je ako se za to dozna!

Na slovo... na slovo... recimo »j«

Grisham se u ovom romanu stoga predstavlja kao perjanica komercijalne, srednjostrujaške proze u kojoj nema psovki, nasilja, seksa, niti onih riječi koje na HTV-u počinju slovom j, a slijede ga tri točkice. Nema gorčine ni pesimizma, unatoč tomu što roman završava pesimistično po ljudski moral i gotovo bez ijednoga pozitivnog lika. Ali zato nam besprijekorno ocrtava sliku represivnog američkog društva sa svim njegovim slabostima i frustracijama. Čini mi se da zbog toga Grishama treba čitati; ako se nekomu pak ideološka učitavanja učine odveć napornima, onda ovo ljetno štivo čitajte iz čiste razonode i bez obveza — računajući na to da ga ovako tvrdoukoričeno nećete moći ponijeti sa sobom na izlet.

Tonči Valentić