Intrigantna koncepcija

Intrigantna koncepcija

Izložba Voilŕ! Le Monde dans la tęte / Evo! Svijet u glavi, 15. lipnja-29. listopada

Muzej moderne umjetnosti grada Pariza (Musée d'Art moderne de la Ville de Paris) rijetko je do sada bio istican kao iznimno zanimljiv i važan prostor posvećen modernoj i suvremenoj umjetnosti. Ostavši po važnosti u sjeni Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti Georges Pompidou, taj se muzej godinama temeljito pripremao ne bi li bez mnogo pompe postao mjesto hodočašća umjetnika, stručnjaka i znalaca. Posljednja je velika građevinska intervencija unutrašnjosti izvedena između 1992. i 1994. godine, a 13. svibnja 2000. otvoren je novi stalni postav kolekcijâ moderne i suvremene umjetnosti iz fundusa muzeja, koji se planski godišnje popunjava novim kupljenim djelima najpoznatijih francuskih, europskih i svjetskih umjetnika. Od svih muzeja Pariza, postav ovog muzeja možda je najstručnije i najinteligentnije koncipiran: u svakoj dvorani osjeća se s koliko je promišljanja o logičnom rasporedu stilova, škola i pojedinih umjetnika osmišljen i egzaktni smještaj određenog djela. Nema prostorno-orijentacijske zbrke u tlocrtu muzeja; velike dvorane nastavljaju se jedna na drugu i u svakoj je linearno kronološki predstavljen jedan stil ili škola (npr. dada, nadrealisti, apstrakcija između dva rata, pariška slikarska škola, novi realizam, Arte Povera itd.).

Djelo u središtu

Nova je koncepcija postava išla za time da djelo samo za sebe bude u središtu pažnje, drugim riječima, da dvorane ne budu pretrpane (zato se stalni postav bogatoga fundusa i mijenja svakih nekoliko godina), nego da u naglašeno praznoj bjelini prostora svako pojedino djelo bude što više odijeljeno i izolirano od drugog eksponata radi što sveobuhvatnije i izoštrenije percepcije pojedine umjetnine u totalitetu. Kada promatramo djelo s manje udaljenosti, nikada nam u vidno (a time i perceptivno) polje ne ulazi neki drugi eksponat iz blizine, čime snaga umjetničkoga doživljaja zaista postaje mnogo intenzivnija.

O stupnju opremljenosti muzeja muzeološko-informacijskim znakovima i pomagalima (koji omogućuju komuniciranje i prenošenje izložbenih poruka na svim razinama) te o bogato opremljenoj muzejskoj knjižari, pretrpanoj monografijama, esejima, bilježnicama i bilješkama europskih i svjetskih umjetnika 20. stoljeća te ujedno specijaliziranoj za područja povijesti, teorije, filozofije i sociologije (pretežno umjetnosti 20. stoljeća) suvišno je i govoriti u našim uvjetima.

Svijet u glavi

Sadašnja velika izložba u Modernom muzeju grada Pariza zanimljivo naslovljena Voilŕ! Le Monde dans la tęte / Evo! Svijet u glavi (15. lipnja-29. listopada) tematski je zamišljena kao pokušaj vraćanja fragmenta ljudskosti (humaniteta) preispitivanjem memorije ljudske sadašnjosti (odnosno 20. stoljeća). Riječ je o izložbi konceptualnoga karaktera i predznaka koja šezdeset i četiri umjetnika iz Francuske i svijeta predstavlja u manje ili više tradicionalnim medijima slikarstva, objekata, fotografije, instalacija, videoradova, radova koji se prezentiraju putem CD-roma ili Interneta, video- i filmskih projekcija. Postav obuhvaća djela koja se pitaju o realnosti i realnome, ali redovito čuvaju zbilju pomoću različitih tehničko-umjetničkih postupaka: arhiviranja dokumenata i stvari, kompiliranja, nabrajanja, klasificiranja, upisivanja u knjige ili akumulacije predmeta. Tako bi, naime, izložba trebala funkcionirati i biti doživljena od promatrača; međutim, veliko je pitanje da li je zacrtana autorska koncepcija izložbe u potpunosti ostvarena samim izborom djela, jer postoji veliki raskorak između onoga što je temom izložbe sugerirano i onoga što je postavom problemski obuhvaćeno.

Izložena djela funkcioniraju na više značenjskih razina (individualna, društvena, povijesno-historiografska, psihološka, filozofska, politička, umjetnička, ali u manjoj mjeri estetska). U mnogim djelima zapaža princip serije, koji se, naravno, isprepleće s postupcima katalogiziranja, arhiviranja, dokumentiranja, akumuliranja, klasificiranja ili nabrajanja, ali — kao svjesni paradoks serijelnosti — javlja se fragmentarnost u dokumentiranju, nabrajanju i ostalim srodnim postupcima. Ta namjerna fragmentarnost autorskoga pristupa temi izložbe želi ukazati ne samo na individualni izbor događaja i motiva iz (individualne ili kolektivne) memorije koje umjetnik smatra važnima nego na podložnost ljudske individualne i kolektivne memorije svjesnom ili nesvjesnom zaboravu, disfunkciji percepcije i pamćenja, potpunom nestanku pamćenja ili čestom potiskivanju (podsvijest i psihoanaliza). No, usprkos činjenici da na ovoj izložbi postoje radovi proslavljenih svjetskih autora koji prenose na promatrača vrlo jaku poruku, većina radova koja se bavi temom izložbe ostavlja snažan dojam pretjerane, neinventivne racionalnosti, umjetničke sterilnosti, bljedunjavosti i pseudointelektualne pretencioznosti.

Emotivna ispražnjenost

Nakon obilaska izložbe opći je dojam posvemašnje mentalne i emotivne ispražnjenosti promatrača snažan, jer izložba koja se bavi sakupljanjem fragmenata humaniteta u proteklom stoljeću ne bi smjela izazvati takve reakcije. Ili? Moguće je kako je namjera autora koncepcije išla za tim da nas istodobno, izborom takvih radova, suoči s drugom (cerebralnom, emotivno i mentalno tupom te tehnološki opterećenom) stranom humaniteta, kao što je vrlo vjerojatno da i većina umjetnika upravo na gore spomenut način doživljava svoju intimnu i društvenu okolinu.

Znakovito postavljena na početak izložbe, glasovita konceptualna gomila papira Untitled (Death by Gun) (1990) Félixa Gonzáleza-Torresa, jednog od najvažnijih umjetnika u devedesetim godinama, zamišljena kao work in progress s mogućnošću beskonačna dopunjavanja imenima ljudi ubijenih puškom, ali i beskonačne edicije i distribuiranja djela (može se slobodno uzeti plahta papira), jasno pokazuje da se od posjetitelja traži interaktivnost i postavljanje pitanja o tome koji je aspekt umjetničkoga djela važan (ili najvažniji). Temu arhiviranja na različite načine dotiču August Sander sa serijama crno-bijelih fotografija Ljudi XX. stoljeća (1910-1940), jednim od najambicioznijih projekata u povijesti fotografije s idejom sustavna bilježenja njemačkog društva u portretima rađenima bez predrasuda prema političkoj stranci, klasi ili društvenoj ljestvici (Sander je fotografiju smatrao važnom za analizu društvene stvarnosti); Douglas Huebler sa serijama fotografija prolaznika Slučajni uzorci (1976) u kojima uspoređuje sličnosti i razlike između tipova ljudi ili Hans-Peter Feldmann s ciklusom fotografija Sto ljudi (2000) u kojima je fotografirao različite ljude u dobi od novorođenčeta do stogodišnjaka kao dokument načina življenja u 20. stoljeću.

Opsjednutost sistematiziranjem

Sistematiziranje dovedeno gotovo do opsjednutosti često se provlači ovom izložbom: Peter Fischli i David Weiss predlažu izbor iz njihova golema arhiva fotografija (Vidljivi svijet, 1986-2000); po principu arhiviranja realnosti Dieter Roth pokazuje 34 000 dijapozitiva grada Reykjavika, snimljenih unutar dvadeset godina (1973-1993), a Annette Messager sakupila je i sistematizirala po srodnosti stotinjak neobičnih predmeta teško odgonetljive namjene (U čekanju, zavisnost/nezavisnost, 1995) koji leže na zemlji kao svojevrsno prisjećanje prošlosti u čekanju. Instalacije velikih dimenzija Christiana Boltanskog posjetitelji su uvijek ekstatično primali pa je tako i njegova recentno postavljena instalacija Telefonski pretplatnici (2000), koja zaprema cijelu dvoranu policama nagomilanima s nekoliko tisuća telefonskih imenika iz cijeloga svijeta model različitog i višeznačnog memoriranja nekoliko milijuna živih ljudi, odnosno, uzorak humaniteta. Paul Armand Gette sistematizira Binarnu nomenklaturu (1975) — posvetu prvoj klasifikaciji biljnih vrsta Carla von Linnéa, s ispisom svih biljnih vrsta na Zemlji koji se dijeli kao letak, a posebno je zanimljiva instalacija i work in progress Fabricea Hyberta Voda u glavi (2000), kolekcija svih postojećih proizvođača vode na svijetu (boce na prozirnim pleksi-policama) kao opomena opstanka zaliha vode na Zemlji. Najposjećeniji je na izložbi prostor u kojem na dva TV-monitora enfants terribles suvremene umjetničke scene Gilbert & George kroz video snimljen posebno za ovu izložbu (The Secret Files/Tajni dosjei, 2000) govore na ironičan način o dokumentiranju svog umjetničkog djelovanja i zajedničkom životu posljednjih dvadeset godina.

Kompulzivno akumuliranje

Naime, možda više od bilo kojega drugog umjetnika na izložbi, upravo su Gilbert & George poznati po opsesivnom sistematiziranju, dokumentiranju i fragmentiranju svih svojih radova i kritika o njima, tako da bi se neofrojdovci zbog razine opsesivnosti i pedanterije temeljito zamislili nad tom dvojicom. Važni su još i zanimljivi radovi Vremenska kapsula br. 214 Andyja Warhola iz 1978. godine posvećena kompulzivnom akumuliranju svih predmeta sa zaštitnim znakom Air Francea, kao tragu njegovih putovanja u Pariz, i neobična izložba u izložbi Bertranda Laviera Slikarstvo Martin 1900-2000, koja u jednoj dvorani ujedinjuje pedeset i šest umjetnika signiranih najčešćim francuskim patronimom Martin (sve slike različitih stilova i tehnika Lavierovo su djelo) s kolekcijom neselektivno memorirane povijesti umjetnosti 20. stoljeća.

Ako nam se tema i koncepcija ove izložbe čine mnogo intrigantnijima i obuhvatnijima od većine izloženih djela u kojima je ta ideja više ili manje uspješno konkretizirana, smatrajući kako je takav projekt kroz postupke sistematiziranja, dokumentiranja, klasificiranja memorije itd. rezultirao izložbom koja na posjetitelja ostavlja dojam sveopće ispražnjenosti, umrtvljenosti i tuposti, to nipošto nije slučajnost. Iako, previše je ova izložba inteligentno osmišljena, a da bi mogla pasti na slučajno lošem izboru loših radova: vodeći nas kroz velike sterilnobijele prostore muzeja u kojima se većina radova čini izgubljenima i premalih dimenzija, autori su koncepcije izborom radova i postavom izložbe djelomično pokušali dati komentar humaniteta i današnjega stanja ljudske svijesti koji korespondira s viđenjem odabranih i pozvanih autora. Pokušaj vraćanja jednog fragmenta humaniteta u memoriju sadašnjosti pokazao se smislenim, ali da je tema i koncepcija izložbe pojela veliku većinu radova bez obzira na sve suptilne nijanse u različitosti pristupa djelima i razinama interpretacije postava, ostaje posve sigurnom činjenicom.

Iva Körbler