Gmaženje i zmijuljenje

Gmaženje i zmijuljenje

Izložba reptila, bivši kafić Gorica, 22. kolovoza-20. rujna

Prije nego što se uđe na izložbu zmija koja je upravo u tijeku (gmizu?) u jednom starom napuštenom bircuzu u središtu Pule, tik do glasovitoga kafića Mate čiji je vlasnik i prima konobar Mate Parlov glavom i tvrdom bradom, treba dobro udahnuti zrak. To sam barem napravila ja, zato jer: pod a) užasno se bojim zmija, pod b) iz nekog razloga bila sam uvjerenja da unutra smrdi.

Ovo drugo slobodno možete odmah prekrižiti, jer smrdjelo nije, iako, bogme nije ni mirisalo. Može se reći da čovjeku kad uđe unutra i ugleda tu silu gmazova u staklenim kutijama (nema šale: ovo je najveća takva izložba u Europi), većina osjetila otkaže: ostaneš bez teksta, a može biti i bez njuha, samo ti se oči rašire, što od straha, što od naivne pretpostavke da ćeš, budeš li ustrajno blejao u te zmije, pobijediti taj glupi strah.

Simpatija za zmiju

Ali ništa od toga, vjerujte, gledala sam, gledala u zmije postojano i smjelo kao prvi bojnik kakvog armijskog zdruga, ali su noge bile zgrčene i blago savinute u koljenima, kako bi se, bude li potrebno, iz istih stopa dale u bijeg. Srećom, to nije bilo potrebno: zmije su bile poslušne i kao, malo, pospane, premda obožavatelj zmija koji radi na ulazu kaže da je bilo i takvih slučajeva: ljudi se odvaže i uđu pogledati izložbu, a onda se začuje cika i samo bezglavo istrče van. Ne kažu ni »doviđenja!«. »To je sve zbog mitologije i legendi!«, kaže zmijoljubac s ulaza »zmije su divne, ljudi nemaju pojma!« Klimam glavom i naprežem se ne bih li se sjetila barem neke simpatične, ako već ne divne zmije, ali ne pada mi na pamet ni jedna osim Eustahija Brzića, a on se ne računa pošto je lik iz mašte. Tako se, puna predrasuda, sporim i teškim koracima otiskujem put ove čudne izložbe koja je zapravo izložba reptila, a ne samo zmija. Za početak i za kuražnost, pred očima mi titra natpis: crna udovica. Gledam kroz staklo i vidim običnog pauka spremljenog u nešto nalik plastičnim kutijicama s francuskom salatom. »Ovako mali, a tako otrovan! Nemaš ga šta vidit, a gle otrova! E, jebo te ja!«, komentira jedan čovjek. Eto što on i ja mislimo o crnoj udovici. Pored nje je i kraljevski škorpion, najveći škorpion na svijetu, velik otprilike kao prosječna žaba gatalinka. Eto napokon nekog tko impresionira svojom veličinom: žuti nilski krokodil, piše da je jedini u Europi, ali se uopće ne ponaša tako, premda se ne doimlje umišljeno. Začudo, nije me strah, ovaj krokodil izgleda sasvim pristojno, kao da ga je netko izdubio iz stare traktorske gume i posuo blijedo zelenkastim vapnom. Mislim da me je osvojio.

Tu je još jedno znatiželjno stvorenje i stara jugonostalgičarka, (navedeno je da živi na prostorima bivše Juge), kornjača čančara. Vesele je naravi, stalno se gurka sa svojim drugaricama, propinje na stražnje noge i nehajno klati radoznalom glavicom. Pozdravile smo se, a ona mi u prolazu dobaci: »Čuvaj se zmija!« »O. K., O. K.«, promrsih prikladno hladnokrvno kroz zube, poput Johna Waynea koji upravo izlazi na dvoboj, a zatim se hrabro suočih s pogledima teksaške i obalne čegrtuše. Teksaška se čak može i kupiti (150 DM), a obalna je vrlo debela, s prigodnom, orijentalnom ornamentikom.

Čovjek koji usisava zmije

Ima nekih zmija koje izgledaju vrlo cool (male su, mirne, ne stvaraju nikakve probleme), ali njihova imena nisam zapamtila. Zato ću se uvijek rado sjećati neotrovnog udava ili zmijskog cara, prošaranog bojama nogometnog dresa NK Velež. Tigrasti piton također nije otrovan, odjeven je u uvijek atraktivan tigrasti uzorak, a osim kunića i peradi voli se omastiti i svinjom. Hodam što tiše da me zmije ne čuju. Upravo dolazim u područje žestokih otrovnica i ne bih voljela riskirati. Iza stakla me vrebaju: meksička otrovnica (živi u stepama od Meksika do Južne Amerike, vrlo otrovna), bambus otrovnica (živi u Jugoistočnoj Aziji, tropske prašume, vrlo otrovna) i gabon, vrlo, vrlo otrovna. »Bua, ova se posrala!«, govore neki klinci.

Klinci se jedini ne boje zmija, nisu opterećeni ni Biblijom ni legendama, boli ih briga za teror podsvjesnog, hladno šibaju od jednog do drugog terarija, kuckaju o staklo, krevelje se, dobacuju zmijama kao da su im stare druge sa školskog igrališta. Mamma mia, dolazi čovjek s usisavačem koji diže staklo ispod kojega su zmije i one sad komotno mogu izaći van i naručiti cugu kod Mate Parlova. Sva sreća da sam bila u punoj pripravnosti i u sekundi se odbacila jednim gipkim Zagor-te-nej skokom unazad, sve do ulaznih vrata. »Kako izgleda zmijsko govno?«, pitam mladića na ulazu, a on mi strpljivo odgovara da je crno, a da im je mokraća bijela i također suha (odmah se osuši na zraku). Hm, zanimljivo. A ovo tu, što je to?, pitam i upirem prstom u nešto balavo, boje pokvarenog žumanjka, što leži nepomično sfrkano u krug kao kakva pita sirnica u tepsiji. »To je albino tigarski piton«, čujem glas iza sebe. Onda dobro, rekoh i krenuh odvažno prema mokasin otrovnoj zmiji i crnom gadu, jednoj od najagresivnijih zmija Europe (ima ga i kod nas), ali nije otrovan. Tu su i bjelouške, ali one me ne zanimaju. Njih vidim gotovo svaki dan. Što jedu ove zmije ako već nisu pojele ni jednog posjetioca izložbe? »Miševe i štakore koje sami uzgajamo za njih«, kažu ovi momci. Još su rekli da se mi Hrvati možemo pohvaliti s petnaest vrsta zmija koje žive ovdje, a od toga su samo riđovka i poskok otrovni.

»Fino«, rekoh i glave pune zmija, žaba, škorpija, guštera, krokodila i paukova krenuh svom domu. Na spavanje.

Tatjana Gromača