Glazba nije u modi?

Glazba nije u modi?

Uz premijeru filma Branka Schmidta Srce nije u modi

Sudeći prema načinu na koji je Mirko Fodor predstavio tamburaški sastav iz Starog Rastovca, jedine glazbenike prisutne na svečanoj premijeri filma Srce nije u modi (23. kolovoza 2000. u kinu Broadway), a i sudeći prema tiskanom materijalu koji su uzvanici dobili poštom (gdje je glazba spomenuta samo imenom skladatelja Rasa), čini se da glazbena pozadina komedije Branka Schmidta uopće nije važna. No, nije tako. Riječ je o šarmantnoj glazbi s očitom pop/rock/blues pozadinom koja je sama nositelj mnogih komičnih situacija. Zapravo, u priči o zanesenom engleskom ekologu koji odlazi na hrvatsku bojišnicu da bi u Starom Rastovcu pokušao spasiti već spaljeni stari hrast glazba doista podiže atmosferu. Jer, ne mogu sve ratne situacije biti smiješne. Doista, u filmu ima slučajeva gdje gledatelj teško odlučuje o karakteru situacije (smiješno, tužno ili zastrašujuće?). U takvim slučajevima glazba, svojim komornim, ali simpatičnim zvukom (gitara, klavijature, flauta i usna harmonika) govori u korist komedije, uvjeravajući gledatelja da ni putovanje neobičnog društva u starom terenskom vozilu kroz vrlo opasno područje Starog Rastovca zapravo nije strašno i da se protagonisti doista nemaju čega bojati. No neke su situacije ipak ozbiljne i te su situacije također na adekvatan način poduprte glazbom. Kao većina suvremenih filmskih partitura i ova se oslanja na jednu temu. I ta se tema, naravno, pred kraj filma pretvara u neprizorni song spotovske orijentacije (Englez Henry nakon rata promatra kćerkicu koja zalijeva stari spaljeni hrast) koji izvodi Dado Topić. Song obavija spotovski složene kadrove poput stvarnoga smisla spašavanja hrastova u Starom Rastovcu: trebalo je, naime, spasiti djecu, a ne hrastove. Topić zaključuje film pjesmom pokazujući i dokazujući da je glazba u filmu Srce nije u modi vrlo važna. Dapače, bez nje komedija Branka Schmidta možda i ne bi u toj mjeri bila komedija. Toga je i sam redatelj svjestan, jer je filmu u engleskoj verziji nadjenuo naslov — The Old Oak Blues (Blues staroga hrasta). A za sav blues u Starom Rastovcu — bravo skladatelju Rasu i njegovim glazbenim pomagačima.

Irena Paulus