Glavni iz drugog plana

Sjećanje na Božu Becka

Suvremena hrvatska umjetnost druge polovice 20. stoljeća drukčije bi izgledala bez ustanova i ljudi koji su je otimali svekolikoj provincijalizaciji i nasilnu zrcaljenju domorodačkih i lokalnih sanjarija kakve poznaju dirljive zabiti. U svojevrsnoj deprovincijalizaciji hrvatske umjetnosti istaknutu je ulogu odigrala Galerija suvremene umjetnosti i ljudi poput njezina dugogodišnjega ravnatelja i promotora novih vrijednosti, nedavno preminuloga Bože Becka. O toj se ustanovi, dakako, može suditi i ovako i onako, prenaglašavati ili minorizirati njezino značenje, ali da je značila svojevrsni kontrast nadirućoj uskogrudnoj slici koja je loše pročitala znakove posebnosti i u kravicama i utihama pronašla spokoj identiteta — o tome ne treba raspravljati. Ostaje i činjenica da su njezine zlatne godine daleko iza nas, u vremenima kada se s nekoliko poteza svrstala u red likovnih promotora svjetskih likovnih kretanja (Nove tendencije i dr.) te da je novim konstelacijama njezina pionirska uloga postala izlišnom, a njezin osjećaj jedinog mentora novih događanja i fenomena krivom i pomalo isključivom i samoljubivom.

Ali, dakako, na ovom mjestu nemam nakanu govoriti o galeriji i njezinu značenju. Govoriti mi je o Boži Becku, čovjeku koji je nedvojbeno najveće ime te ustanove, koji je otvarao nove mogućnosti i nove prostore umjetnosti (šezdesetih i sedamdesetih) i koji je širinom vidika i ulogama u društvenoj hijerarhiji vjerovao u novi duh umjetnosti (poput Maljeviča). Može se slobodno reći da je bio uvjereni romantičar koji je vjerovao u plemenitu zadaću umjetničkog življenja, dok su sve njegove društvene uloge (od kojih nije nikada imao osobne koristi) bile samo podloga za bolji i lakši protok novih ideja i misli u hrvatskom likovnom prostoru, koje su se suprotstavljale lakoći i razumljivosti ili odveć nađenoj jasnoći slike i motiva. On je vjerovao u plemenitu misiju umjetnosti, u njezinu čistoću lica, u bogatstvo njezina siromaštva, u obilje njezine oskudice, otvarajući prostore za razne umjetničke koncepte, svjetonazore, ljude što su bez ikakvih kalkulacija protežirali duh ideje o novoj umjetnosti koja je ostala likovno čitka i čista; jednostavna i duboka.

Sreli smo se, može se reći, koje desetljeće prije njegove smrti i neke su moje predrasude o tvrdoći modela pale u vodu pred čovjekom koji je pokazivao razumijevanje za mnoge stvari bez one, ovdje, poslovične zadrtosti. To je bio čovjek sklon razgovoru, slušanju više nego govorenju, koji je šarmom, odgojem i elokvencijom odudarao od smrtne ozbiljnosti hrvatskih likovnih govornika i koji je otvarao prostor tolerancije koji je u Hrvatskoj tako uzak i tako dragocjen. Tolerantan, ali s kriterijem, skloniji neizvjesnosti nego pouzdanosti, skloniji novinama nego vrijednosnim okaminama, povezujući GSU s galerijama svijeta, vodećim ljudima, piscima i teoretičarima umjetnosti (urednik časopisa »Bit international« od 1968. do 1972) znao je biti glavni iz drugoga plana. Uostalom, ako i nije teško ocijeniti, teško je procijeniti njegovo značenje i njegove prinose koji žive u potkoži likovnog života i ne hvale se samo svojim svečanim haljama nego dubokim mravinjakom. Rasuti na mnogim stranama njegovi su prinosi suvremenoj umjetnosti nevidljivi, ali stvarniji, njegovo ime pretpotavlja prije korijen nego krošnju stabla. U vremenima u kojima je politika i plitki ideološki i politički pragmatizam polagao pravo na umjetnost, u kojima se nerijetko ismijavao svaki eksperiment i svako traganje, Beck je ustrajavao na znatiželjnoj i inovativnoj koncepciji umjetničkog poslanja.

Bilo kako bilo, sjećam se pažljiva slušača, zainteresiranoga i razgovorljivoga, obzirnog čovjeka daleko od one dosljedne subraće kojima Hrvatska jednostavno obiluje. U Becku sam gledao čovjeka najširih vidika, pažljiva slušača i zanimljiva govornika. Upleten u stvarnost (tzv. političke funkcije) taman koliko ona može pomoći umjetnosti, svoj je društveni angažman shvaćao nekom podlogom ili predvorjem pravog umjetničkoga života. Dakako, velikoga broja tekstova nema u njega u toj množini niti su takve prevratničke gorljivosti (kao primjerice u Bašičevića ili Putara), premda bi se mogla satkati podeblja knjiga-dvije njegovih priloga. Čini se da je teško i samokritički pisao, na njegove se tekstove znalo čekati, a znalo ih se i ne dočekati. Ali ne mjeri se sve knjigama ili izgrađenim građevinama. Osjećaj zanesenosti i predanosti, povjerenje u nove mogućnosti likovnoga izražavanja, svijest o svojoj zadaći pomogli su, zahvaljujući Boži Becku, da hrvatska poslijeratna scena bude bogatija izvan uskih granica mitske nacionalne magle i spokoja legendi. Znao je da taj put slobode umjetnosti vodi preko svojevrsne »društvene žrtve« (samožrtvovanja) te da je umjetnost pred elementarnim životom u monoteističkoj okolini žalosno nemoćna — posebice u Hrvatskoj. U skučenu prostoru, s brojnim otkupljenim djelima radio je za budućnost vjerujući da će cjelina biti vidljiva u budućem i još neizvjesnom Muzeju suvremene umjetnosti.

Ljudski osjetljiv, tankoćutan, osjećajan i obrazovan ostvario je koncept života i djelovanja tražeći ono što povezuje, a ne što razdvaja. Takvu je dobronamjernost malo tko imao. A prijateljujući s njim posljednje desetljeće njegova života, razvlašten, bez negdašnjih moći i utjecaja (koje je uvijek stavljao u službu umjetnika i umjetnosti) ostavljao je dojam spokojna i zadovoljna čovjeka, koji je ispunio svoju ljudsku i profesionalnu misiju ne podcjenjujući je niti je preuveličavajući. Bio je osoba koja je znala povezati društvenu i umjetničku vokaciju bez isključivih modela kojima su manje tankoćutni duhovi skloni unutar i izvan njegove kuće, koji i dan-danas žive od neprijatelja i pothranjuju jalove svađe oko prave i krive umjetnosti od kojih hrvatska kultura i umjetnost u cjelini nema ništa osim čaše žuči koje već u svekolikoj oskudici teku potocima i koje svojim kanibalističkim apetitima kuhaju i jednu jedni druge.

Sjećanje na Božu Becka sjećanje je na čovjeka, stručnjaka, prijatelja, na pitomost bez lažne tolerancije i popustljivosti, na duhovitost bez podrugljivosti. Spojivši toliko zvanja i zanimanja bilo je od njega nedvojbeno i boljih i plodnijih pisaca ali je bilo malo bolje ljudske i profesionalne Potpunosti. Ali sve su njegove uloge bile skupljene u cjelinu zaslugom njegove ljubavi za umjetnost, objedinjene njegovim zanosom i zanesenošću.

Ljudskih i profesionalnih vrlina imao je u izobilju. A ako »zagrobni život u Hrvata ne postoji«, sjećanje na Božu Becka ipak je neuništivo.

Ivo Šimat Banov