Etika u carstvu estetike

Etika u carstvu estetike

Upute za šetnju 7. međunarodnom izložbom arhitekture Venecijanskog bijenala u tradicionalnom izložbenom prostoru nacionalnih paviljona u Giardinima te prvi put u Arsenalu i na Internetu. Grad: manje estetike, više etike tema je glavnog kustosa Massimiliana Fuksasa. Na središnjoj se izložbi Fuksasovu pozivu odazvalo devedesetak arhitekata, dok je 37 zemalja predstavilo svoju nacionalnu produkciju. Izložba traje od 18. lipnja do 29. listopada 2000.

U osvitu trećega milenija što bi drugo više zaintrigiralo širu javnost od promišljanja arhitekture budućnosti, a na istom tragu populariziranja struke nije bilo teško sjetiti se Interneta kao jedinstvene i najjeftinije mogućnosti prikupljanja informacija iz svih dijelova svijeta. Virtualnoj je fazi poklonjena iznimna pozornost jer je Fuksasov glavni cilj bio privući mlade, nove talente i njihove ideje te osloboditi područje djelovanja mlađem naraštaju, posebice onom u manje poznatim sredinama ili na marginama arhitektonskih središta. Razradu gotovo svih mogućnosti koje taj medij publici može pružiti svakako treba pohvaliti jer ako potražite www.labienale.org. i kliknete na Achitecture ili Architettura, osim za rasprave i mišljenja svima otvorenog Foruma, virtualne izložbe, slika reprezentativnih svjetskih metropola, natječaja na temu Grad: treći milenij te videosnimki intervjua i izjava vodećih svjetskih arhitekata, pronaći ćete apsolutno sve što su Fuksas i njegova ekipa organizirali u Veneciji pod naslovom Grad: manje estetike, više etike. Treći je imperativ u koncepciji njegova arhitektonskoga megaspektakla Fuksasu zapravo nametnula i reorganizacija tradicionalne venecijanske manifestacije.

Tema koju je Fuksas odabrao sažima gotovo sve probleme suvremenoga društva, suočena sa sve ubrzanijim ritmom povećanja stanovništva u urbanim sredinama. Prva riječ u naslovu teme najsloženiji je, ali i jedini pojam kojim se može pokušati napraviti sinteza ili barem pregled svih elemenata s kojim se svakoga dana, gdje god bili, susreću arhitekti. Živimo u civilizaciji grada, podsjeća Fuksas, upozoravajući kako nam od Francuske revolucije do današnje kulminacije, kada 47 posto svjetske populacije živi u gradovima, tendencija urbanizacije ta središta više ne dopušta nazivati metropolama nego megalopolisima. Upravo je zato središnje mjesto izložbe u zgradi Corderia u Arsenalu, gdje se na golemu platnu, 280 metara dugu i 5 metara visoku, sinkronizirano isprepleću videozapisi odabranih urbanih aglomeracija. Prema Fuksasovoj zamisli taj je megaekran trebao zahvatiti beskrajnu složenost prirode gradova od urbanoga konteksta s besmislenim, neplanskim stambenim nakupinama, neorganiziranim predgrađima, neiskorištenim prostorima depresije na jednoj i koncentracije energije i sadržaja na drugoj strani, do nelogičnih razmještaja i sukoba u društvenom kontekstu poput beskućnika, izbjeglica, marginalnih skupina i getoiziranih manjina. Sva je šarolikost te menažerije prema Fuksasu najuočljivija na kolodvorima, zračnim lukama, u podzemnim željeznicama, trgovačkim centrima, dakle namjenskim objektima koji bez obzira na zemljopisne i kulturne razlike svagdje na isti način ukazuju na cijeli spektar degradacije društva i okoliša. Tema grada toliko je važna za promišljanje budućnosti društvenog i urbanog konteksta s pozicije ovlasti i obveza arhitekata kao kreatora i intelektualaca da je Fuksas, na engleskom (grad je u naslovu teme naime napisan na talijanskom jeziku), dodao poruku: manje estetike, više etike.

Novi dom čovječanstva

Međunarodna svemirska postaja ili potraga za novim domom čovječanstva kao mogući odgovor na to pitanje, projekt je na koji nailazimo u Talijanskom paviljonu, gdje je izložen dio središnje izložbe (razmještene i po objektima Arsenala), s radovima devedesetak pozvanih autora, uglavnom najpoznatijih imena koja kolaju zvjezdanim putanjama arhitektonske scene. Ukoliko pratite suvremene svjetske trendove arhitekture, kroz središnju vam izložbu neće biti potreban vodič, dovoljno je da nekoliko trenutaka pokušate pratiti monologe arhitekata s ekrana postavljenih u nizu na ulazu u taj paviljon pa da ubrzate korake prema nečujnim izlošcima.

Itinerar izložbe koji nakon višednevne šetnje tisućama kvadrata Giardina, Arsenala i nacionalnih paviljona razasutih po Veneciji ostaje u pamćenju opet će biti više na tragu estetike vlastitih impresija nego možda etičnog razabiranja koji je rad ili paviljon blizak promišljanju zadane teme. Premda je Španjolski paviljon proglašen najboljom nacionalnom prezentacijom, obrazloženje ocjenjivačkoga suda za dodjelu nagrada nije bilo u kontekstu etike, nego isključivo estetike. Prema broju arhitekata na Bijenalu najopsežnije nacionalno predstavljanje naraštaja španjolskih arhitekata u tridesetim i četrdesetim godinama pohvaljeno je zbog »elegantnog i jasnog izražavanja kulturnih korijena svoje arhitekture«. Njihove izložene projekte, ako nema čuvara, možete zanjihati i gledati ih dok se njišu.

Grad djevojčica

Kada jednom posjetite Japanski paviljon, stalno ćete se u njega vraćati. Ako ne zbog naslovne koncepcije Grad djevojčica ili zbog narukvice i šarene vrećice koje će vam darovati uz katalog, onda sigurno zato što daje sjajan ugođaj za smirenje i kontemplaciju. Arhitektica Kazuyo Sejima i njezin kolega Ruye Nishizawa publici predlažu »osjećanje« dvodimenzionalnih i trodimenzionalnih radova, a istodobno i »gledanje« prirodnog osvjetljenja te povjetarca koji prolazi tim prostorom bez granica između interijera i eksterijera, ali i medija arhitekture, dizajna, fotografije i slikarstva. Izbornik Arata Isozaki i kustos Kazuko Koike pozvali su naime modnog kreatora Kosukea Tsumuru s radovima iz njegovih ciklusa Majka i Krajnji dom s temom beskućničkog i nomadskoga života, mladu umjetnicu Yayoi Deki koja je i sama protagonistica Grada djevojčica, a u svojim slikama nagomilava lica u formatu otiska prsta, te izložili fotografije Hellen Van Meene s japanskim djevojčicama u svakodnevnim ambijentima.

Propitivanjem privatnog i javnog zabavili su se i Nizozemci, ispred čijeg paviljona treba »skinuti cipele i osjećati se kao kod kuće«. Njihov multimedijalni projekt koji se provlači kroz filmsku, fotografsku, televizijsku i prezentaciju na Internetu te uključuje i poseban časopis obrađuje temu Privatni grad — javni dom. Interdisciplinarno sastavljena ekipa mladih arhitekata, umjetnika, dizajnera, fotografa i filmskih redatelja zamislila je nacionalno predstavljanje kao trajni projekt u kojem s raznih aspekata istražuju razvoj arhitekture i urbanizma na tragu pojave kojom su novi mediji privatne domove već povezali s cijelim svijetom.

Transformacije Berlina

Njemački paviljon također traži izniman trud i studiozno proučavanje koncepcije za koje u pregledu Mostre nema vremena. Onima koje zanima tema golemih promjena jednog grada u samo šezdesetak godina (od 1940. do 2000) preostaje uzeti katalog u kojem pod naslovom Preokret grada ugledni njemački profesor arhitekture Thomas Herzog tijekom pet razdoblja analizira fizičke promjene Berlina.

Za instalaciju Rječnik kanadskog arhitekta i teoretičara urbanizma Melvina Charneya, koja je spomenik kasnom 20. stoljeću, ne treba previše mozganja da bi se shvatilo što je pjesnik htio reći. Nizanjem novinskih članaka i fotografija po zidu paviljona, dobiva se zapravo tekstura slična gradu koji čini materijal neprestanih izmjena, događaja, građenja, rušenja... Braća Lyonsi, Australci, svoje su predstavljanje zamislili na sličan mozaikalan način. Duhovito poigravanje s raznim značenjima razglednice rezultiralo je velikom zidnom slikom sutona u Melbournu. Kartonske razglednice u formatu cigle od kojih je slika izrađena ponuđene su posjetiteljima za uspomenu, a služe i kao upozorenje australskih arhitekata kako u suvremenom urbanizmu nad ostalim elementima prevladavaju slike i površine. U sjeni etike Francuskog paviljona, ukoliko razumijete francuski možete proučavati natpise o raznim etičkim pitanjima i izazovima neoliberalne globalizacije u planiranju gradova i arhitekturi ili, bez mnogo filozofiranja, o razmišljanjima o svakodnevnom životu. Majstori umijeća govora, Francuzi poručuju »Budite razumni, uključite se u socijalni rad!« Ekipa kustosa u sastavu građevinski inspektor Francois Geindre, pisac i izdavač Hubert Tonka, sociolog Henry Pierre Jeudy i arhitekt Jean Nouvele pred ulazom u Giardine privezali su vaporeto kao prostor istraživanja i intervencija francuskih prinosa temi Bijenala, ali i dijaloga te razmjene informacija sa svim zainteresiranim posjetiteljima.

Etno glazba i slike

U Paviljonu Velike Britanije igralo se na sigurno. Već potvrđeni znalci u promišljanju struktura suvremenog grada, Zaha Hadid, David Chipperfield, Nigel Coates i Doug Branson te Alsop i Störmer podijeljeni su u četiri odvojene izložbe, zasebne vizije problematike multietničkog grada. Naizmjenične slike i glazba etničkih zajednica svakako naglašavaju kaotičnost sredine nasuprot kojima se izloženi projekti doimlju poput svemirskih letjelica.

Penjući se po nesigurnim metalnim ljestvama na krov Švicarskog paviljona, čija su vrata zatvorena, i silazeći u njegov prostor posjetitelju se u trenutku sugeriraju poteškoće useljenika u zemlju miroljubivih kantona. Čitajući na zidovima ispisane rasističke viceve, stvara se dojam kako im se nacionalna prezentacija svela na jednostavnu instalaciju, no Švicarci su projekt ipak zamislili mnogo ambicioznije. Nakon planiranih razgovora stručnjaka (arhitekata, urbanista, filozofa, sociologa i psihologa) sa švicarskim doseljenicima namjeravaju, naime, izdati publikaciju Migracija, urbanističko planiranje, dostojanstvo u kojoj bi se pokušalo odgovoriti na pitanje postoje li vizije stvaranja takva prostora koji će ljudima iz različitih kultura omogućiti zajednički život. Predlažu također i razmatranje europskog obrazovnog sustava koji bi mlađim naraštajima trebao pomoći u shvaćanju onih čiji su kulturološki korijeni potpuno drukčiji. Na sličan način razmišljanja nailazimo i u Austrijskome paviljonu, čiji je izbornik Hans Hollein bio kustos prethodnoga Bijenala arhitekture. Premda su projekti Van Berkela, Cooka i Fourniera, Fostera, Fuksasa, Lynna, Hadidove, Nouvela i Maynea zamišljeni, naručeni ili na natječajima nagrađeni ranije, Austriji se u međuvremenu dogodio Haider, tako da Holleinov dugi naslov izložbe ne može biti drukčiji od ovog: Austrija — arhitektonski forum za međunarodne arhitekte usmjeren prema strancima koji uče, planiraju i grade u Austriji i za nju — područje tolerancije za mir i slobodu umjetnosti, protiv rasizma i tolerancije.

Mladi arhitekti

Grčki izbornik Elia Zanghelis, u jednom od najzanimljivijih likovnih postava Bijenala, nacionalne je predstavnike podijelio u tri skupine: one koji tek počinju graditi, mlade arhitekte s uglavnom nerealiziranim projektima te one koji rade izvan Grčke.

Kako se ljudski rod ne mijenja ni u kreativnosti ni u razornoj moći podsjećaju Mađari s porukom: Svi smo mi zapravo Atlantida. Golema maketa tog potonulog svijeta izrađena je prema crtežu, a u povodu 125. godišnjice rođenja Geze Marotija, inače autora mađarskog paviljona koji je dva desetljeća posvetio istraživanju kulture Atlantide. Posve dovoljno simbolike za temu Bijenala. Nostalgija nad izgubljenim rajem provlači se i kroz prostore Ruskog paviljona, gdje je Mihail Filipov izložio crteže urbanističkih projekata kao suvremene odjeke Piranesija, Soana i Ledouxa, a Ilja Utkin (nagrađen za fotografiju na području arhitekture) aludirajući na Dürera poredao svoj ciklus Melankolija otkrivajući ogoljeno tkivo arhitekture. Možda bi se vjernicima religije suvremene tehnologije vizija raja mogla učiniti mogućom i na Zemlji u šetnji Američkim paviljonom. Poput posljednjim čudima tehnike opremljena istraživačkog laboratorija taj su paviljon u četverotjednu radionicu pretvorila dva profesora arhitekture, jedan sa Sveučilišta Columbia, drugi s UCLA, Hani Rashid i Greg Lynn, s već potvrđenom ugledom talenata mlađega naraštaja.

Nova uporaba osjetila

Umnažajuća arhitektura Hanija Rashida i Embriološko stanovanje Grega Lynna nezamislivi su bez računalnih programa. Oba projekta više nalik arhitekturi cyberspacea otvaraju vrata prema novim mogućnostima prostornih konfiguracija i načina građenja koja nadilaze tradicionalna geometrijska određenja.

I na kraju pregleda prema snažnijim dojmovima i pamćenju odabranih nacionalnih paviljona red je proviriti i u Galeriju Imagina na Dorsoduru, gdje Lijepu našu, sa svojim tokijskim radovima predstavljaju Penezić & Rogina. Bez bojazni od novih afera u našim tiskovinama taj dvojac nije lako pohvaliti, no ipak treba preuzeti rizik i reći kako se našega paviljona doista ne možemo posramiti. Štoviše, naš paviljon pripada u skupinu koja posjetiteljima ne dopušta pasivno promatranje, nego ih potiče na aktivnost, a takvi najlakše ulaze u memoriju umornih šetača već izrešetanih golemim količinama informacija. Drukčija uporaba osjetila na koja smo se navikli oslanjati i potenciranje onih koja slabo upotrebljavamo, u ambijentu Hrvatskog paviljona upućuje na slično poimanje prostora kakva nailazimo i u japanskoj prostornoj instalaciji. Slušati ili dirati arhitektonske zamisli na Braillevu pismu, prolaziti kroz svojevrsnu kišu gumenih cjevčica, sigurno će u pamćenje snažnije upisati i predstavljene, na japanskim natječajima nagrađivane radove, od vizionarskog Stila za 2001. godinu iz 1984. do Arhitekture koja poštuje Zemlju prošle godine. Za one koji još nisu saznali da su Vinko Penezić i Krešimir Rogina, uz vizualnu i audio-taktilnu prezentaciju u Galeriji Imagina realizirali i cyberspace-odjeljak svoje izložbe, listajući službene stranice Bijenala na Internetu, u Novostima s datumom 4. srpnja, otkrit će se njihova adresa www.penezic-rogina.com.

Na kraju, umjesto zaključka, dojam je kako se ipak sve svodi na marketinšku borbu za pozornost publike senzacionalnim instalacijama, tehnološkim majstorijama u postavu i privlačnim prostornim uređenjima. U tom je kontekstu Fuksasova izložba, zajedno s gotovo svim nacionalnim paviljonima, pun pogodak za rješenje problematike izlaganja arhitekture. Pitanje je samo isplati li se uložiti toliko truda u dosad neviđen arhitektonski megaspektakl i privući pozornost šire javnosti kada će problemi arhitekture do sljedećeg Bijenala, za četiri godine, ponovno pasti u zaborav?

Renata Margaretić Urlić