Ena

Sjećanje na Enu Begović (1960-2000)

Enu Begović prvi put sam vidio u filmu Pad Italije. Bila je gotovo djevojčica, malo više od toga. Vidio sam da je lijepa, izuzetna, posebna, da pristaje i da je hrabra. Bio sam zadivljen, ne znajući tada da ću s njom često raditi. Prvi put sam s njom radio u čudnovatom ozračju. Mira Furlan, glumica zbog čijeg odlaska žalim, trebala je glumiti u predstavi Maestro i Margarita koju je režirao veliki rumunjski redatelj Popescu. No, Popescu je bio čudan čovjek: on gotovo nije gledao u glumce, već samo u svoje papiriće, u kojima je imao svoju konstrukciju predstave. Mira to nije mogla izdržati. Navikla je da se redatelji prema njoj drukčije odnose. Napustila je predstavu, a u njezinu je ulogu uskočila dražesna i prekrasna Ena. Tako se počela rađati naša zajednička blizina. Uživao sam raditi tu predstavu i zbog nje, i zbog Popescua i zbog živog orkestra i zbora i to je bila jedna od najljepših predstava koju sam ikada radio u HNK. O snazi te predstave govori i zanimljiv podatak da je asistent tona Ivica, koji je volio gledati raspeće (raspetog Krista igrao je Nadarević) nakon skidanja predstave izašao iz angažmana jer je više nije mogao vidjeti.

Nakon toga sam s Enom radio Zajedničku kupku u režiji Georgija Para, u kojoj je Ena također bila prekrasna. Ona je imala svoju zaustavljenu liniju prema okolnostima, prema ljudima, prema onom što je radila, no imala je pravo na to. Ta njezina suzdržanost bila je i njezina vrlina. Ona se nije samo tako davala, niti potpalublju HNK, onom žalobnom klubu gdje se pije mlako pivo i gdje sjede mahom ozlojeđeni glumci. Ona je uvijek letjela iznad toga. Ena je igrala i jednu osumnjičenu predstavu, posljednju predstavu genijalnoga Koste Spaića, Brešanov komad Potopljena zvona, i bila je prekrasna. Posljednja predstava u kojoj sam je gledao, a koja je bila vjerojatno i posljednja u kojoj je glumila, bila je Top Girls u Teatru &TD, za koju sam također pisao glazbu. Zadnji film s Enom koji sam vidio i za koji sam i pisao glazbu, bio je U agoniji, u kojem je bila prvoklasna, premda je to krležijanska govorna drama, u kojoj riječ jede sve ostalo, ali nije mogla pojesti Enu.

Ena je bila delikatna, draga, mila, nikad povišena tona, lijepog kolegijalnoga ponašanja. I u pregrijanoj atmosferi imala je svoju predivnu gestu. Imala je jednostavnost i pučki elitizam, koji je prozlazio iz njezina iskustva domskog života u Dubrovniku. Nikad joj se nije moglo banalno udvarati niti su se padobranci mogli bacati pred njezina vrata. Kad bi joj ja govorio da mi je draža Mia, ona bi mi odgovorila: »Eno ti je«. Jedan je filozof rekao da je najveća drama jedne žene da je lijepa, nakon drame da je ružna. Ena je bila lijepa.

Pisao sam glazbu i za njezin lik barunice Castelli u Glembajevima i to mi nije bilo lako. Krleža u komadu citira da je ona kao lažna plemkinja znala na klaviru svirati Beethovenovu Mondscheinsonatu. Kroz film sam zato stalno provlačio tu sonatu, s time da bi je često degenerirao, mijenjao na način koji se odnosi na njeno duhovno stanje, da bi na kraju njezin kraj potpuno glazbeno devalvirao, razgrađujući Beethovena, ne dirajući njegovu srž, ali praveći drugu srž, srž stanja barunice Castelli. Sjećam se kao sada tog kraja, tih posljednjih udara klavira, kada je Nadarević kao Leone ubija škarama, a ona bespomoćno pada niz stepenice. Nažalost, bio sam taj koji je glazbeno opisao njezinu smrt. Ena je bila divna osoba i mogu reći još samo da joj se divim i da je volim.

Arsen Dedić