Dvostruko uspješan izbor

Ivo Pranjković, Hrvatski jezik i franjevci Bosne Srebrene, Matica hrvatska, Zagreb, 2000.

Red male braće (lat. ordo fratrum minorum, skraćeno OFM; minoriti) najstariji je od triju crkvenih redova kojima je osnivač ili suosnivač Giovanni Francesco Bernardone, znatno poznatiji kao Sveti Franjo Asiški (1181-1226). Pripadnici toga reda uobičajeno se, po osnivaču, nazivaju franjevcima ili — fratrima. Prisutnost male braće u hrvatskim zemljama povijest bilježi nedugo nakon osnutka reda (1209), a prvu franjevačku provinciju (pokrajinu, redodržavu) već u početku tridesetih godina 13. stoljeća (Provincia Slavoniae, 1232). U Bosni, u Srebrenici na Drini franjevci su 1290. osnovali znameniti samostan po kojem će kasnija provincija dobiti ime. Naravno, nije ovo ni mjesto ni prigoda za prikazivanje svih organizacijskih mijena franjevaštva u hrvatskim krajevima (svih njegovih vikarija, kustodija i provincija), što je slabije upućenu, uostalom, jedva zanimljivo. Spomenut ću tek da se u vrijeme uznapredovalih osmanskih osvajanja franjevačka bosanska vikarija, kasnija pokrajina, podijelila 1514. na dvije nove: na Bosnu Hrvatsku (Bosna Croatiae) u slobodnim krajevima i Bosnu Srebreničku u okupiranim krajevima. (Naziv te provincije polatinjen je kao Bosna Argentina koji je povratnim pohrvaćenjem dao danas uobičajen naziv Bosna Srebr/e/na.) U 16. stoljeću obuhvaćala je Bosna Srebren(ičk)a velik prostor od Jadrana do Crnoga mora i Budima, a njezini su franjevci, u (ne)prilikama kakve su već bivale, na tome velikome prostoru preuzeli gotovo svu katoličku pastvu. Od 17. stoljeća taj se prostor postupno smanjivao: godine 1662. odijelila se bugarska franjevačka provincija, 1735. osamostalila se (dalmatinska) Provincija Presvetoga Otkupitelja, 1757. tim je putom pošla Provincija Svetoga Ivana Kapistranskog, a 1844. i hercegovačka provincija. Kao jedini pouzdan oslonac katolicima in partibus infidelium (u nevjerničkim krajevima) franjevci su se uz pastoral bavili prosvjećivanjem puka, navlastito nakon što su 1594. dobili dopuštenje osmanskih vlasti da mogu poučavati djecu po selima i samostanima. Nakon toga će se, ako za početak uzmemo djelo Matije Divkovića (1563-1631), na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće razmahati franjevačka djelatnost na prosvjetnom, kulturnom, znanstvenom i, posebno, na književnom polju i to na latinskom i hrvatskom jeziku, a na hrvatskome bosanskom ćirilicom (bosančicom, bosanicom) i latinicom. Iako su posrijedi uglavnom propovjednička i poučno-vjerska djela pisana »narodnim jezikom«, neka su od njih postala toliko popularna da su ubrzo dobila pučka imena kao Stipanuša za Izpovied krstjansku fra Stjepana Margitića, Babuša za Cvit razlika mirisa duhovnoga fra Tome Babića ili Čizmar za djelo Od' uzame fra Filipa Lastrića. Premda je književnost franjevaca Bosne Srebrene prvo privukla pozornost povjesnika hrvatske književnosti i kulture, ni jezične značajke njezinih autora i djela nisu ostale nezamijećene pa je dosada objavljeno više radova o jeziku bosanskih franjevaca, među kojima je i nekoliko vrijednih monografija hrvatskih i, nimalo slučajno, srpskih jezikoslovaca: o jeziku fra Ivana Ančića Svetozara Markovića, o jeziku fra Filipa Lastrića Herte Kuna, fra Nikole Lašvanina Aleksandra Mladenovića, fra Stjepana Matijevića Slavka Pavešića, fra Stipana Markovca Margitića Slavka Vukomanovića, fra Jeronima Filipovića Dušanke Ignjatović, o jeziku fra Ivana Bandulavića Darije Gabrić-Bagarić.

Bosanska štokavska komponenta

Negdašnji učenik Franjevačke klasične gimnazije u Visokom Ivo Pranjković, redoviti profesor hrvatskoga standardnog jezika na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, puna dva desetljeća, još od početka osamdesetih, u različitim je prigodama govorio i pisao o jeziku franjevačkih ljetopisa, književnih i ostalih djela te o nekima od franjevačkih gramatičara i njihovim gramatikama. Oni koji su taj dio jezikoslovne djelatnosti Ive Pranjkovića pratili nešto pozornije, pogotovo u zadnjih pet-šest godina, mogli su pretpostaviti da će on te svoje tematski, problemski i metodološki vrlo srodne radove u pogodnoj prilici na neki način povezati u cjelinu. Unatoč spomenutoj višestrukoj srodnosti Pranjkovićevih radova o jeziku Bosnae franciscanae, ipak se smije pretpostaviti da je njihov autor odabirući i primjereno priređujući priloge za knjigu oćutio bar dio ugodnih muka koje po poznatoj gnomi (»die Qual der Wahl«) priskrbljuje takav posao. Stoga se najnovija knjiga Ive Pranjkovića Hrvatski jezik i franjevci Bosne Srebrene, koja se ovoga ljeta pojavila kao 55. svezak treći put obnovljene Matičine »Male knjižnice«, s dobrim razlozima može nazvati dvostruko uspješnim izborom: autorskim, ali i uredničkim (dotično, uredničinim). Knjiga sadrži dužinom podjednakih trinaest priloga u kojima su obrađene jezične značajke idiolekata sljedeće trinaestorice franjevaca Bosne Srebrene: Marka Dobretića Jezerčića (1707?-1784), Nikole (Marčinkušića) Lašvanina (1703?-1750), Bonaventure Bone Benića (1708?-1785), Marijana Bogdanovića (1720-1772), Jake Baltića (1813-1887), Vice Vicića (1734-1796), Stjepana Marijanovića (1794-1848), Ivana Frane Jukića (1818-1857), Grge Martića (1822-1905), Antuna Kneževića (1834-1889), Joze Markušića (1880-1968), Rastka Drljića (1900-1976) i Ignacija Gavrana (r. 1914). Zanima li nas koji bi, uz osobne, još mogli biti razlozi Pranjkovićeva bavljenja jezikom bosanskih franjevaca, dio odgovora može se iščitati iz pozorna zagledanja u prethodni popis. Budući da prvu skupinu čine franjevci iz 18. stoljeća, a među njima su pisci svih triju znamenitih bosanskih ljetopisa (fojničkoga, kreševskog i sutješkog samostana), dakle iz vremena što se u jezikoslovnoj kroatistici već tri-četiri desetljeća, iako ne jednoglasno, drži vremenom velike promjene: prestanka predstandardnoga razdoblja i početaka oblikovanja dvaju hrvatskih jezičnih standarda, kajkavskoga i štokavskoga, od kojih će drugi, djelovanjem za nj izrazito povoljnih sociolingvističkih čimbenika i činitelja, u preporodno vrijeme postati općehrvatskim, Pranjković svojim raščlambama ustrajno propituje ulogu i važnost bosanske štokavske komponente u izboru i oblikovanju hrvatskoga standardnoga jezika štokavske osnovice. To traganje za odgonetkom zagonetke zvane put(ovi) oblikovanja općehrvatskoga standardnog jezika čini mi se iznimno važnom značajkom Pranjkovićevih nastojanja očitovanih u ovoj knjizi, jer je to vrlo bitna, upravo ključna razlika između njegovih radova i većine ovdje spomenutih monografija (i drugih nespomenutih radova) o jeziku bosanskih franjevaca. Ostavimo li postrani pojedine radove D. Gabrić-Bagarić, D. Brozovića i H. Kuna, većina jezikoslovaca koja je proučavala jezik bosanskih franjevaca zapravo je skupljala podatke »s gledišta historijske dijalektologije«, što je urodilo zbirkama korisnih i uglavnom pouzdanih podataka, ali bez naznaka o njihovoj komunikativnoj (sociolingvističkoj) ulozi i važnosti. Ako se za proučavanje jezika bosanskih franjevaca 18. stoljeća može reći da ide smjerom bosansko-općehrvatsko, Pranjkovićevo, i ne samo njegovo, proučavanje jezika bosanskih franjevaca 19. stoljeća (ponajprije Ivana Frane Jukića i Grge Martića) jasno pokazuje kakve su poteškoće, otpori, a i krupni nesporazumi nastali kad se relacija obrnula pa se rani (preporodni) model općehrvatskoga, dijelom posve mehanički, pokušao »presaditi« u bosansko (i hercegovačko) jezično stanje uz zanemarivanje tamošnjih tadašnjih sociolingvističkih posebnosti.

Reafirmacija filološke metode

Ponešto postrani od radova o jeziku franjevaca 18. i 19. stoljeća stoji rad Jezikoslovno nazivlje i kategorijalna određenja u gramatici fra Stjepana Marijanovića (str. 129-149), jer se u njemu, iscrpno i pregledno, govori o terminološkim i kategorijalnim rješenjima u Marijanovićevu djelu Institutiones grammaticae latinae... (Split, 1822). Za doprinos bosanskih franjevaca hrvatskoj gramatikologiji i grafematici može se reći da je znatan jer se više franjevaca Bosne Srebrene zanimalo jezičnim, dotično slovopisnim (grafijskim) pitanjima i pisanjem gramatika, uglavnom prema Alvaresu i Grigelyu: T. Babić (1680-1750), L. Šitović Ljubušak (1682-1729), A. Kujundžić (1794-1873), A. Matić (1795-1849), M. Šunjić (1798-1860), F. Kunić (1821-1871). U tome je nizu S. Marijanović iznimno važnom karikom jer su dva dijela njegove latinske gramatike (uz spomenuti i Syntaxi linguae latinae... Venecija, 1823) uzevši zajedno »po svoj prilici, najbolje preradbe latinske gramatike među bosanskim fratrima« (str. 6), ali i, kako pokazuje Pranjković, vrlo važno vrelo za proučavanje povijesti hrvatskoga gramatičkog i uopće jezikoslovnog nazivlja.

Među skupljenima donekle posebnu skupinu čine radovi o J. Markušiću, R. Drljiću i I. Gavranu. U njima je, naime, težište zanimanja pomaknuto od jezičnoga i jezikoslovnoga prema književnom, književnopovijesnom i tekstološkom, što je, očito, rezultat Pranjkovićeva izbora, jer i kod spomenute trojice fratara, posebno kod Drljića i Gavrana, ima obilje jezičnih vrijednosti: i u njihovim nefilološkim i u filološkim radovima.

Što se pak tiče metode Pranjkovićeva proučavanja jezičnih značajki odabranih djela i autora, mislim da se može bez imalo pretjerivanja reći kako ona predstavlja reafirmaciju već pomalo zaboravljene (»staromodne«) filološke metode: pozorno čitanje, dobro uočavanje, marno ispisivanje, stručno proučavanje i »sortiranje« uočenog uz odmjereno lingvističko komentiranje. Rezultat: obilje korisnih, dostupnih i makrokontekstualno lako provjerivih podataka. Zato će za ovom knjigom, uz povjesničare hrvatskoga (književnog/standardnog) jezika i, posebno, oblikovanja njegove slovopisne i gramatičke norme, posezati bar još proučavatelji međujezičnih (hrvatsko-latinskih i hrvatsko-talijanskih) dodira i utjecaja te leksičkih posuđenica, leksičke semantike i povijesti značenjskih mijena u hrvatskome leksiku.

Bilješke, rječnik i kazalo imena

K tomu i ovo: Premda se o tome u knjizi nigdje izravno ne izjašnjava, Pranjković njome čitatelju posredno sugerira ne samo za hrvatsko jezikoslovlje važnu spoznaju, spoznaju o tome kolika bi praznina nastala u hrvatskome (književnom/standardnom) jeziku, ali i u hrvatskoj književnosti, kulturi i, uopće, u hrvatskome nacionalnom biću kad bi se svemu oduzeo udio franjevaca (ujaka) Bosne Srebrene i bosanskih Hrvata uopće. Predodžbu o veličini i važnosti toga udjela neopravdano dijelom zamućuje promatranje standardnoga jezika »kroz beletrističke (ili: književnoestetske) očale«, zbog čega Pranjković u Predgovoru (7) s dosta opravdanja izriče tvrdnju koja će, vjerojatno, iznenaditi ponekoga čitatelja. Pranjković, naime, tvrdi da je stilski i funkcionalno (»praktično«) razvedena književna djelatnost bosanskih franjevaca u hrvatskim standardizacijskim procesima, »posebice onima koji su bili vezani za puk i njegovo (i jezično) prosvjećivanje« odigrala »važniju ulogu negoli npr. estetski neusporediva i neprocjenjivo vrijedna književnost starog Dubrovnika«.

Nakraju napominjem da ovu potrebnu i vrijednu knjigu, uz Bibliografsku bilješku (307) i Bilješku o piscu (317), korisno dopunjuju iznimno opširan popis izvora i literature (255-285) s oko 600 bibliografskih jedinica relevantnih za proučavanje jezika bosanskih franjevaca i Bosne Srebrene uopće, Rječnik manje poznatih riječi i izričaja (286-306) uglavnom iz ispisanih primjera te Kazalo imena (308-315).

Marko Samardžija