Dubrovačke ljetne varijacije

Već sam četrdesetak dana ovdje u Dubrovniku na Dubrovačkim ljetnim igrama, koje više nisu Dubrovačke ljetne igre jer su prije nekoliko godina bile preimenovane u Dubrovački ljetni festival, nego će opet biti Dubrovačke ljetne igre, što su nekada i bile, a još to nisu, jer moraju biti preimenovane i službeno proglašene da bi bile što su bile, da bi se nazivale kako su se nazivale, da bi dobile svoju staru/novu nomenklaturu. I s imenima Dubrovačke ljetne igre i Dubrovački ljetni festival događaju se, kako vidimo, svojevrsne ljetne igre. To me podsjeća na sličnu jezičnu travestiju koja se dogodila prije nekoliko godina u Zagrebačkom kazalištu mladih. Naime, nova uprava kazališta naredbom je bila izbacila iz kazališne komunikacije riječ garderoba, dala joj je lingvistički kazališni otkaz i zamijenila je starom čistom hrvatskom riječi rušnica, a garderobijere i garderobijerke prerušila je u rušničare i rušničarke. Nakon pobune glumaca, garderoba, garderobijeri i garderobijerke bili su amnestirani i ponovno službeno imenovani, a rušnica zajedno s rušničarima i rušničarkama vraćeni su u rječnike. Našijenački talent za travestiju ljudi i imena u našijeh našijenaca već je davno uočio u komediji naš Marin Držić.

Furest i našijenac

Ljetos na Dubrovačkim ljetnim igrama Dubrovačkoga ljetnog festivala 2000. u dvije komedije i dvije drame igram šest različitih uloga-likova: Nemoćnik u pameti, tri različita groteskna starca gospare Šiška, Saba i Nika u Dubrovačkoj trilogiji, Paroka u Tužnoj Jeli i Negromanta u novoj premijeri Dunda Maroja koji je po negromanciji, odnosno dramaturško-redateljskoj obradi (Kunčević) utjelovljen i u epizodnom liku Gulisava Hrvata te je Gulisav Hrvat prerušen u Negromanta. Igrati šest likova-uloga u mojim poznim godinama po ovoj vrućini! Jesam li stvarno postao nemoćnik u pameti pod stare dane? Svi su ovi likovi iz Grada (Dubrovnika), iz istoga gradskog jezika. Čak je i Moli#reov Argan iz Grada — podubrovčen u Dubrovniku do danas, dok sam igrao mnoge dubrovačke likove, u meni se stvaralo glumačko dvojstvo: furesta (stranaca) i našijenca, da bih postao nedubrovački dubrovčanin furest koji se glumački trudi biti našijencem. Otuda moja predanost dubrovačkom govoru, ali i strah od jezika u kojemu nisam rođen, koji sam htio usvojiti, htijući da me jezik usvoji, dramska i komedijska napetost identifikacije s jezikom i njegovim likom. I distanca. Zato mi je ostao u sjećanju moj prvi veliki dubrovački lapsus. Na svom prvom nastupu u Dubrovniku na ljetnoj pozornici ispod parka Gradac u ulozi Munua u Držićevu Skupu umjesto »Ajme meni, Andrijanu mi grabe«, uzviknuo sam »Ajme meni, Andrijanu mi kolju«. Mislio sam da ću u zemlju propasti od nelagode. No, nitko nije zapazio moj koljački lapsus, vjerojatno stoga što u Držićevim komedijama ima podosta verbalnog klanja, svako malo netko nekoga kolje. Odnos između furesta i našijenca u meni, distance i identifikacije, izloženost nesigurnosti, ugroženosti likova i zato sklonost igri, akomodavanju, teatralizaciji da bi likovi preživjeli, i ja s njima kao glumac, ta sklonost glumi da bi opstali, egzistirali (kada ti ništa ne preostaje u životu, ostaje ti gluma) — čini mi se da je taj kontroverzni odnos postao nesigurni temelj moje glume. I moga histrionstva. Zato me Negromant nagovorio da i ovoga ljeta dođem u Dubrovnik.

Turistički hepening

Lijepo je ništa ne raditi i sjediti ovdje u vrtu restorana Dubravka pijuckajući espresso s cigaretom u ustima i pogledom pred kojim se i nedogađanje pretvara u događanje. Sjedim tako u dubokoj sjeni stabla što se iskosilo od starosti, izborane kore debla poput nožurde prastara slona s golemim mastodonskim stopalom ukopanim pod zemljom, i gledam... promatram nepoznate ljude, sudeći po govoru, Talijane, Čehe, Mađare, Nijemce i njihove »bolje polovice«. Promatram ih kako promatraju, očito, zadivljeni i začuđeni ovom ljepotom, prostranstvom mora što se gubi u nedogledu između dvije kamene tvrđave koje su se propele iznad mora na kamenitim hridinama, Lovrjenac desno i Bokar lijevo, a na zidinama Bokara mile tamo-amo povorke ljudi u mravljem kretanju, obilazeći gradske zidine po ovoj jari usijana sunca na nebu bez oblačka — čudim se njihovu turističkom planinarenju po zidinama po nesnosnoj vrućini. Svaki drugi promatrač s terase ili mravlji hodač sa zidina naciljao je svoju kameru ili fotoaparat u ovu ljepotu, u lovu na trofeje budućih fotouspomena. I oni igraju neku igru svojih ljetnih igara u ovom turističkom hepeningu, a ja sam njihov znatiželjni gledatelj.

Bivši Manon

Prolazeći pored kavane Manon na Stradunu opsjedaju me slike, priče iz prošlosti Igara, kada je Manon bilo kultno mjesto glumačkih sastajanja, ono što je danas Talir, u kojemu se pila ukuhana kava i dobra lozovača. Jedan kolega glumac, vjerni manonovac i lozoljubac, prolazeći pored kavane Manon sa ženom tek pridošlom u Dubrovnik, da bi joj ponudio vlastiti trezvenjački alibi, upitao svoga kolegu, gdje se može popiti dobra loza, jer da mu je loše... u stomaku. Tu su se čuli kreštavi uzvici bivšega dubrovačkog oriđinala i kolportera, smežurana čovječuljka meštra Mata, kojemu su fratri u Maloj braći uskratili besplatni objed jer je prodavo novine »Komunist«. Nije mu pomoglo opravdanje da je »Komunist« prodavo, ali ga nije reklamavo. Bio je omiljena lsda grada i izvikivao kolporterske dvosmislice: Politika prodana! Oslobođenje još nije došlo! Tu se prepričavala glasna upadica drugoga, mlađega gradskog oriđinala Iva Labaša, kada je na generalnoj probi koju je Gavella stalno prekidao vraćajući scene uzviknuo: »E moj gosparu Gambella, rđavom kurcu i dlaka smeta!« ili onaj komentar gospođe Luce, majke redatelja Juvančića, kada su se Miše Martinović i Izet Hajdarhodžić nakon svađe na kraju Kafetarije, na poklonu publici poljubili: »Ajme da ste vidjeli kada su se Miše i Izet pred publikom pomirili i ižljubili — cijeli grad je plako«...

Pred Manonom (ne negdašnjim) u prolazu ćaskam sa najvjernijim nadrealistom Radovanom Ivšićem i njegovom gospođom... Oni su gosti Igara, gledali su predstave... čestitaju mi, nadam se nekurtoazno, na ulogama. Za Tužnu Jelu kažu da se tako nešto ne može vidjeti u Parizu. Ni u nas, kažem, osim ovdje u Pilama, a dogodine ni u Pilama, jer se najambijentalnija predstava skida s ambijentalnoga festivala... Za njegova Gordogana na sljedećim igrama dogovara se o redatelju i prostoru s upravom...

Skandali — igre nad Igrama

Nakon prošloljetnoga kamenovanja Menzela jajima nepoznatih jajobacača, ljetos je jajima pogođen gradonačelnik Vido Bogdanović na grčkom Edipu. Nakon unutarnjih skandaloznih odnosa u upravi, maestro Valter Dešpalj, direktor glazbenoga programa u ostavci, kaže da ne pristaje na farsu koju mu je priredila nova uprava, koja opet očekuje novu farsu od općinskog vijeća, koju će prirediti političari općinari Dubrovnika na čelu s gradonačelnikom, koji će statutom Dubrovačkih ljetnih igara Dubrovački ljetni festival preimenovati u staro/novo ime, i po riječima S. P. Novaka nakon što je nova uprava izbadila Politiku iz Igara uvesti Politiku i nadzor nad Igrama kroz općinska vrata. Štoviše, usvoji li se Bogdanovićev statut, uslijedit će hongkongizacija Dubrovnika gradonačelnika Bogdanovića dostojna zamisli srpskih akademika iz Memoranduma, a Dubrovačke ljetne igre »na razini legislative izjednačit će se s proslavama vjenčanja, motociklijada, rave paryja i koncerata lake glazbe«. Sve je to na rubu pameti, kaže gradonačelnik. Komedija od skandala nastavit će se... Stav'te pamet na komediju!

Pero Kvrgić