Drago Glamuzina,

Drago Glamuzina

Obrana i posljednji dani

Svakog mi dana netko odsiječe glavu

svakog mi dana netko odsiječe glavu.

to je rekla dok je podizala

suknju. zatim promuca:

ne mogu više,

i raširi noge. i gaćice

povuče u stranu.

puhao je vjetar

i bilo je hladno i sivo.

želio sam samo da što prije sjedne na mene,

da se ugrijem.

na klupi do nas

starac nas je znatiželjno promatrao.

nije pokazivao nikakvu namjeru

da ode,

čak ni kad je njeno trzanje

postalo sasvim očito.

Kao trljač u tramvaju

čekaš je na cesti kojom ima proć, a onda

se otreseš kao mokar pas i kreneš za njom,

satima je slijediš po gradu i gledaš kako hoda.

kako ulazi u trgovine, kako razgovara

s prodavačicama, kako kupuje novine,

kako se gura u tramvaju.

na kraju se sjetiš njenog muža,

sjetiš se kako si se zgražao nad tipom

koji ženi prisluškuje telefon.

pun krivnje privučeš joj se kroz gužvu,

prisloniš joj se s leđa

kao trljač o kojem ti je pričala,

i čekaš da se okrene.

Singularitet

dok sam je čekao u restoranu, pokušavao

sam se odmoriti. najprije sam u čaši vode

rastopio šumeću tabletu vitamina, a zatim

se zaljuljao na stolici i naslonio na zid,

dovodeći tijelo u gotovo ležeći položaj.

potom sam sklopio oči i pokušao zaspati, 5 minuta,

dok mi donesu buncek. konobara nije bilo 15 minuta

a kad je napokon provirio u salu, viknuo je kuharici:

ne moraš žuriti, on spava.

na te riječi Boris Maruna podigne oči s novina,

u kojima je upravo pročitao da su Tuđmana prikopčali na

umjetna pluća, i ovlaš me pogleda. potom se opet

halapljivo vrati Tuđmanovoj bolesti i različitim

scenarijima raspleta državne krize.

moja gripa, Tuđmanova umjetna pluća i Marunin

buncek uz širom raširene novine. crna

rupa singulariteta. i gripe.

Rekao je, nemoj se ljutiti, rekla je, ne ljutim se

jučer je nazvao njezin bivši ljubavnik,

i moj prijatelj

kojeg sam prije puno godina hrabrio

da izdrži u vezi s tom nemogućom ženom.

tražio je da ga nazove kad bude sama. ja sam tražio da ga nazove

dok sam ja kraj nje, i da mu to, naravno,

zataji.

rekao joj je da želi opet biti s njom.

rekla mu je da to više nije moguće.

rekao je — nemoj se ljutiti.

rekla je — ne ljutim se.

bio sam zadovoljan onim što sam čuo

sve dok me u autobusu nije napala misao

da ga je mogla,

čim sam ja otišao,

ponovo nazvati

i reći — predomislila sam se.

telefon je zvonio dugo

a zatim sam ja pitao:

jesi li ga zvala.

odgovorila je:

nisam.

Popodne sa sinom

danas sam sina vodio u grad vidio je ljude s kojima radim, mog

šefa i šeficu, pojeo pizzu sa mnom

i mojom ljubavnicom, pitao me

zašto vičem na nju. nakon toga me poljubio.

da pokaže da je na mojoj strani.

zatim trčao po trgu,

zaspao u tramvaju

došao kući pun svijeta

koji ne razumije

ali koji je u njemu

to sigurno

našao svoje mjesto.

Obrana i posljednji dani

oboje su cvilili naslonjeni na zid — bijesni i

nesposobni da se rastanu prije nego se pomire —

a onda je ona rekla da se vrati

i donese njenu torbicu i sako.

pogledao je u ostatke svoje košulje

i u svoj goli trbuh

prije nego što je odgovorio da mu

ne pada na pamet da ide takav

među te ljude, nakon svega.

njezine stvari nisu bile za njihovim stolom

i on se bespomoćno premještao s noge

na nogu, sve dok mu konobar nije mahnuo

spasonosno. čekao je da se vrati iz stražnje sobe,

dlanovima pokrivao goli trbuh

i gledao ljude koji su prije desetak minuta

gledali kako se mlate. kako on odlazi

a ona ga vuče za košulju i pokušava zadržati.

činilo mu se da su puni razumijevanja

dok je pritiskao njezin sako uz

svoje gole prsi i uguravao

torbicu ispod ruke. i da nisu napravili ništa

zbog čega ne bi mogli sljedećeg

petka ponovno sjediti u tom baru,

među tim ljudima.