Dobri filmovi i slaba organizacija

Dobri filmovi i slaba organizacija

Evidentno je da je Motovunski festival već u svom drugom izdanju obilno premašio potencijale grad(ić)a u kojem se održava i, ako se njegov rast nastavi, sljedeće bi godine moglo doći do potpunoga krkljanca pa i kolapsa

Filmski je festival potpuno rascvjetao Motovun, stari gradić čija je jezgra smještena na više od dvjesto metara nadmorske visine, koji se od živopisna, no zamrla mjestašca u nekoliko početnih kolovoških dana pretvara u jednu od ključnih hrvatskih kulturnih točaka, a svojom svježinom i dinamičnošću, pa može se reći i međunarodnom relevantnošću, obilno nadmašuje sve ljetne kulturne manifestacije festivalske orijentacije u Hrvatskoj.

Prvo izdanje Motovunskog festivala imalo je i osjetan politički prizvuk, demonstrirala se tu internacionalno-europsko-kozmopolitska orijentacija Hrvatske, za razliku od festivala nacionalnoga filma u Puli, održana u istom terminu pod HDZ-ovim skutima. Ostao je u sjećanju incident kad organizatori nisu dopustili Jagodi Martinčević, pomoćnici ministra kulture zaduženoj (i) za filmski segment, da se službenim automobilom uspne na vrh brijega, u samo središte događanja, na gradski trg gdje se održavaju festivalske projekcije. Ove godine ta povlastica nije uskraćena Edi Murtiću, državnom umjetniku par exellance prethadezeovskih, a očito i posthadezeovskih vremena, koji je protutnjao u svom masivnom terenskom vozilu glavnom motovunskom ulicom, a to je uska kamena uličica za koju se učinilo da bi se mogla pomalo i ugruvati pod kotačima teškog Murtićeva džipa. Sve to kako bi organizatori toga zaslužnog borca za demokraciju imali čast ugostiti na jednoj od festivalskih fešti na lijepoj terasi jedinoga motovunskog hotela, također smještena na vrhu brežuljka.

Toliko o dosljednosti organizatora, koji su imali doista drastičnih propusta. Na primjer, ove je godine uvedena akreditacijska iskaznica s fotografijom za čiju je izradu trebalo čekati nekoliko sati, da bi se zatim ispostavilo kako nema nikakvu funkciju jer su se za sva događanja akreditiranim novinarima i kritičarima dijelile ulaznice. Autobus što je trebao posjetitelje smještene u Puli besplatno voziti do Motovuna bio je krcat trendovskim mladićima i djevojkama koji su zauzeli sva mjesta, premda velika većina njih nije imala ni karte za predstave ni akreditacije, a nekolicinu ljudi s akreditacijama vozač je izbacio iz autobusa jer nisu uspjeli doći do sjedala. Šatori u kojima se nudio besplatan smještaj bili su postavljeni na tlu prepunu šiljata kamenja, a jedini dostupan sanitarni čvor za kampere bio je WC hotelskog restorana u koji vjerojatno nije uobičajeno ujutro ulaziti s četkicom za zube i ručnikom.

Najveći problemi festivala svakako su, s jedne strane, nemogućnost adekvatna smještaja — motovunski hotel ima vrlo ograničene kapacitete koje popunjavaju organizatori i festivalski gosti pa je najbliže, nimalo jeftino, prenoćište u Istarskim toplicama, udaljenima petnaestak minuta automobilske vožnje — a s druge odsutnost odgovarajućega parkirališnog prostora na samom brijegu, zbog čega je zabranjen promet osobnim automobilima; posjetitelji su stoga prisiljeni, ukoliko nisu spremni izdvojiti bezobrazno skupih šest kuna za pet minuta autobusne vožnje, petnaestak minuta pješačiti do vrha brijega (jedna takva šetnja bila bi i dobrodošla, ali pet dana zaredom hodati gore-dolje zaista nije ugodno), čega nisu pošteđene ni osobe s akreditacijom, osim ako nije riječ o novinarima »Jutarnjeg lista« ili prevažnih persona poput spomenutog Ede Murtića.

Uglavnom, evidentno je da je Motovunski festival već u svom drugom izdanju obilno premašio potencijale grad(ić)a u kojem se održava i, ako se njegov rast nastavi, sljedeće bi godine moglo doći do potpunoga krkljanca pa i kolapsa. Direktor Boris T. Matić i njegova ekipa, kojima usprkos svemu treba priznati velik trud i entuzijazam, očito su emotivno vrlo vezani uz Motovun i njegov osobit ambijent pa im se svaka sugestija o promjeni mjesta održavanja festivala apriori čini neprihvatljivom; no činjenica je da bez radikalnih smještajno-prometnih intervencija, za koje iskreno ne znam kako bi se mogle provesti, realizacija dobrodošle ambicije o filmskom festivalu osjetne međunarodne relevantnosti neće biti moguća. Ukoliko se ostvare ovogodišnje najave o prerastanju nacionalnoga filmskog festivala u Puli u međunarodnu smotru i ukoliko tamošnja reprezentacija stranih filmova bude na respektabilnoj razini Motovunskoga festivala, Motovunu će biti još teže, jer će se po malo čemu, osim atmosferi, koja je često vrlo nestabilna kategorija, moći nositi s Pulom koja uza sve ima i kristalno čisto more te možda najljepše plaže na Jadranu.

Moguće je da bi alternativno rješenje za Motovunski festival bilo premještanje glavnine projekcija s gradskoga trga na otvoreno školsko igralište u podnožju brijega, gdje su se održavale reprizne projekcije najvećih poslastica iz glavnog programa. Tad bi znatnim dijelom bila anulirana pitanja prometne dostupnosti središnjega zbivanja i parkirališnog prostora (u podnožju brijega naime postoji improvizirano parkiralište, čiji kapaciteti istina nisu osobiti, no taj se prostor može proširiti i nadopuniti), ali bi isto tako bio i dokinut specifičan ugođaj stare motovunske gradske jezgre na brijegu pa se čini da je riječ o zatvorenom krugu.

Četrnaest filmova

Izbor kvalitetnih filmova nedvojbeno je najjača strana motovunske manifestacije. U glavnom je programu prikazano trinaest + jedan film, naime najavljeni prvi butanski film Prvenstvo izbjegloga tibetantskog lame Khyntsea Norbua stigao je u Motovun, zbog carinskih problema, suviše kasno pa je prikazan u kasnim noćno-jutarnjim satima nakon službenoga završetka festivala.

Kao što je poznato, ove godine ustanovljenu glavnu nagradu Propeler Motovuna osvojio je britanski film Billy Elliot, dugometražni igrani slikopisni debi uglednoga kazališnog režisera Stephena Daldryja, donedavnog umjetničkog voditelja čuvenog Royal Court Theatrea. Ta vješto režirana priča o dječaku (vrlo dobar Jamie Bell, koji je zajedno s Daldryjem bio i gost festivala) iz rudarske obitelji koji boks zamjenjuje baletom i tako dolazi u sukob s konzervativnom sredinom pati od scenarističkih stereotipa i predvidljivosti, no sudeći prema aklamativnoj reakciji publike i odličnom kritičarskom prijemu njegov je šarm neosporan. Drugi britanski film u glavnom programu, višestruko nagrađivani Istok je Istok Damiena O'Donnella, problematizira kulturni sukob Zapada i Istoka u mančesterskoj obitelji oca Pakistanca i majke Britanke, čija djeca odrastajući sve više izmiču očevim nastojanjima da ih odgoji u pravovjernom islamskom duhu te se prepuštaju suvremenim tekovinama zapadnjačke pop kulture.

Kultni David Lynch predstavio se Običnom pričom, ostvarajem programskog i u izvorniku (Straight Story) dvoznačno komplementarnog naslova (naime i glavni se lik zove Straight). Taj s jedne strane kompozicijsko-dramaturški standardan film ceste, no s druge neobičan u izboru središnjeg lika (nepokolebljivi starac) i njegova prijevoznog sredstva (kosilica!) zbunio je kritičare navodnom običnošću, a zapravo izrazitom izvedbeno-intonacijskom smirenošću tako netipičnom za autora Plavog baršuna, Divljih u srcu i Twin Peaksa. Očito je da je Lynch nakon radikalnog eksperimenta s Izgubljenom cestom i opusa prepuna bizarnosti i opskurnosti poželio snimiti uravnoteženo i jednostavno djelce koje međutim nije lišeno njegove autorske osebujnosti, a afirmacija toplih ljudskih osjećaja i obitelji nije ništa drastično novo u njegovim tematskim preokupacijama — zapravo se dobar dio njegova opusa može označiti kao afirmacija nevinosti u okružju zla.

Paul Thomas Anderson pak u Magnoliji nastavlja s mozaičnom dramaturgijom Kralja pornića umnožavajući broj likova i usložnjavajući njihove odnose. Ta intrigantna studija odnosa u svijetu show businessa znatno je ekscentričniji, a i podosta sugestivniji film od spomenutog prethodnika, ali zaostaje za Andersonovim superiornim debijem Teška osmica. Najveća poslastica glavnog programa ipak je bila Plesačica u tami Larsa von Triera, kojom je beskompromisni Danac još jednom demonstrirao svoju ingenioznost. Kao u svom najvećem uspjehu Lomeći valove, von Trier i ovdje u središte stavlja mladu nevinu ženu osebujna senzibiliteta (sjajna Björk) koja se žrtvuje za osobu koju voli (ovaj je put to njezin maloljetni sin). Dirljiva priča, bravurozna dokumentaristička režija začinjena iznimnim mjuzikl-ekskursima, sjajna glazba i pjesme (suatorica sama Björk) te vrhunska gluma čine Plesačicu u tami superiornim ostvarenjem, kojem je žiri predvođen znamenitom Bergmanovom glumicom Bibi Anderson pretpostavio u biti mediokritetski film poput Billyja Elliota.

Od preostalih europskih filmova istaknuli su se islandski Anđeli svemira Fridrika Thóra Fridriksona (njegova Djeca prirode bila su nominirana za Oscara), koji se nakon zagnjavljujuće pretencioznog početka u drugoj polovici promeću u zanimljiv prikaz svijeta shizofrena junaka, te češki Povratak idiota Saše Gedeona, korektna parafraza Dostojevskijeva Idiota. Pozornost zaslužuje i višestruko nagrađivani turski Put k suncu Yesim Ustaoglu, priča o prijateljstvu neiskusna crnoputa mladića i politički nepodobna Kurda, čiju zanimljivost i sugestivnost ometa pretjerana razvučenost završnice i zanemarivanje lika mladićeve djevojke. Taj je film bio most prema azijskoj sceni koja je predstavljena dirljivim kineskim filmovima TušZhang Yanga i Rijeka Suzhou Loua Yea što potvrđuju visoku reputaciju jedne od najkreativnijih svjetskih kinematografija devedesetih, te japanskim Kikujirom, još jednim filmom putovanja, koji će se naći i na redovnom hrvatskom kinorepertoaru, i već spomenutim i nažalost neodgledanim butanskim Prvenstvom.

U brojnim popratnim programima mogli smo, među ostalim, vidjeti i vrijednu retrospektivu novoga francuskog filma, antologijsko djelo Vatroslava Mimice Kaja, ubit ću te! iz 1967, prikazano u povodu obilježavanja pedesete godišnjice Mimičina rada na filmu, potom prvi film iz produkcije Motovun Film Festivala, poprilično neuspjeli kratkometražni dokumentarac Bosnavision režisera Gorana Rušinovića (Mondo Bobo) i scenarista Borisa T. Matića, te na Sundanceu i nizu drugih festivala nagrađivani etnografski dokumentarac Gengish Blues braće Roka i Adriana Belica, Amerikanaca hrvatskoga podrijetla.

Velik odaziv publike

Nedostatna organizacija i niz dobrih filmova, osobito u ključnom, glavnom, programu, kojem nije nedostajalo ni vrhunskih atrakcija poput Plesačice u tami, Obične priče i Magnolije, rezime je drugog izdanja Motovun Film Festivala, čiji je neizostavan dio i velik odaziv publike. On je dakako neporeciv dokaz još jednog uspjeha festivala i njegove ekipe predvođene Borisom T. Matićem i umjetničkim direktorom Rajkom Grlićem, ali s druge strane stavlja te predane ljude, koji su na svečanosti zatvaranja svakog od šestotinjak gledatelja počastili čašicom iznimne motovunske rakije, možda i pred nerješive probleme.

Damir Radić