Čovjek festival

Festival može imati svoj naziv, ali mora nositi ime i prezime autoriteta koji je stao iza njegove umjetničke profilacije i sudbine

U mutljagu ovoljetnih skandala i svađa, koje su polemički problematizirale Dubrovačke ljetne igre u raznim smjerovima, rasipajući zrcaljenje jedne, tradicionalne, vizije na tisuće ogledalaca (koja su se, proročanski, pojavila u programu otvaranja), jedno od bitnih pitanja glasi: — Kako voditi festival? I u tome su se sukobila dva najstrastvenija polemičara na Festivalu: dubrovački gradonačelnik Vido Bogdanović i novi umjetnički ravnatelj Slobodan P. Novak, koji je preuzeo Igre ne u hodu nego u trku, pa nije ni stigao izložiti svoje programske odrednice.

Pitanje vodstva bilo je možda čak casus belli polemike dvojice po značaju i mentalitetu vrlo sličnih, premda po gledanjima posve različitih ljudi. Naime, usred festivala Bogdanović je izišao prijedlogom statuta i nove organizacije Igara, koji je blagoslovilo i Gradsko vijeće, što stubokom mijenjaju u posljednjih desetak godina ionako nakaradno sređene odnose u vođenju toga festivala.

U obrazloženju toga poteza Bogdanović kao jedan od glavnih razloga navodi »onemogućavanje ambiciozne personalizacije Igara u trendovskom postupku depolitizacije manifestacije«. Prilično nejasna i nesklapna formulacija očito je aludirala na Novaka i na njegove prve poteze u programskom i inom osvježenju prilično okamenjela festivala.

Na izravno pitanje zašto onemogućiti takvu personalizaciju, Bogdanović to u »Novom listu« još otvorenije objašnjava: »Opasno je projekte poput Dubrovačkih ljetnih igara zamišljati, organizirati i propisivati po mjeri jednoga čovjeka.« I dodaje ne bez pretenciozne dubrovačke gordosti: »Ne smije se jedna ovakva tradicija i ovakav grad podređivati nikome, a i Igre i Dubrovnik će svakome dobronamjernome dopustiti da na najbolji način iskoristi sve kulturne i umjetničke vrijednosti Grada.«

S Bogdanovićem se možemo složiti da je u vođenju festivala pristup davanje sebe projektu bolji od podređivanja svega sebi. Doista, ako se to odnosi na Novaka, teško je reći što je on to na Igrama dosad sebi podredio. Temeljno, financije, nije. Dapače, nema pravo na potpis nijedne odluke, nego one vrijede samo uz supotpis ravnatelja Kazališne kuće Dubrovnik Festival Miše Mihočevića.

U statusnom pogledu Novak je, dakle, samo obični službenik Festivala, koji, koliko nam je poznato, u početku Igara još nije ni počeo primati plaću. Bogdanovićev vrlo diskutabilan termin podređivati možda se može primijeniti na neke Novakove postupke, kojima je on jasno pokazao svoju volju da na festivalu nešto promijeni, a one su bile uglavnom manifestativnog značaja, ali su očito neke u Gradu veoma zasmetale: prisilio ih je da otvore u ratu uništenu, i još prije dvije, tri godine građevinski dovršenu Festivalsku palaču, nakon čega se njezino privođenje svrsi nije pomaknulo ni za pedalj.

Novak je u njezinu potkrovlju smjestio ured za tisak i u njemu organizirao sve konferencije s novinarima i pomalo počeo uvoditi nekakve okrugle stolove o premijernim predstavama. Činjenica je da prostor za takve svrhe nije najpogodniji, ali ipak od toga je vrednija demonstracija Novakove želje da se neke inicijative oko festivala pomaknu s mrtve točke, da ih se konačno počne rješavati kako bi Igre mogle zaživjeti punim životom, a stidljivo je osim toga ukazao i na mogućnosti rješavanja nekih praktičnih problema, o kojima se dosad u inerciji organizacije nije razmišljalo (pitanje smještaja, primjerice).

Je li to opasno podređivanje Igara jednome čovjeku? Čini se prije opasno zadiranje u neke konzervativne dubrovačke krugove (noli turbare circulos meos), koji su voljni dopustiti svakome dobronamjernome korištenje kulturnim i umjetničkim vrijednostima Grada, ali da ne dira u njihov komod, njihove interese, pa i u njihovo shvaćanje umjetnosti. Bogdanović je prilično jasan na što svesti djelovanje tih dobronamjernih: »Pravila treba pripremiti konceptualno, a onda neka se u njih uključe i sebe daju oni koji misle da mogu najviše pružiti.«

Pravila će, dakle, donijeti statut nove Javne ustanove Dubrovačke ljetne igre. Njih će konceptualno razraditi Upravno vijeće, u kojemu će većinu imati gradske strukture. Može ruku dati i dosadašnje Festivalsko vijeće, koje će »odobravati ili ne odobravati programske zamisli umjetničkog ravnatelja«. A onda će nakon toga dvostrukog filtra svojih nakana taj umjetnički ravnatelj svega sebe davati projektu, pazeći da pritom ne ispadne da on Festival, pa možda i cijeli Grad, ne podređuje sebi, što bi bilo vrlo opasno.

Taj čovjek bi jednostavno plesao kako bi gradonačelnik svirao. A kakva bi profila takav umjetnički voditelj mogao biti, bolje i ne misliti, barem ne onima koji misle da je umjetnički ravnatelj Igara iznimna umjetnička osobnost, jedna od najvažnijih funkcija u umjetničkom profiliranju hrvatske kulture. Slažem se da o svemu oko Igara treba razgovarati, i na festivalskim tijelima, pa i u neformalnim razgovorima s gradskim uglednicima, kojima je povjereno upravljanje Gradom, i to ne samo protokolarno. Konačno, i umjetnički ravnatelj mora voditi neku svoju diplomaciju. (Tome Novak, na žalost, nije osobito vičan.)

No, to ne znači da on mora biti sveden na krpu koja će provoditi nečiju drugu, tobožnju konceptualnost. Ne samo u slučaju Igara nego i svih ostalih manifestacija, pa i kulturnih ustanova, festival je čovjek. Onaj koji ih vodi. Festival može imati svoj naziv, ali mora nositi ime i prezime autoriteta koji je stao iza njegove umjetničke profilacije i sudbine.

Postoje mehanizmi koji daju privolu takvoj promjeni imena i prezimena. Oni to čine dajući mandat čovjeku od ugleda i njegovu programu. (Program je za nas uopće još uvijek nešto vrlo apstraktno. A moralo bi biti jednako konkretno kao i čovjek koji ga donosi.) Njemu bi, nakon toga, bilo sve podređeno u umjetničkom ostvarivanju projekta. Samo mediokriteti u tome vide opasnost. Da Igrama nisu dali svoje ime i prezime, tko bi se danas sjećao Spaićeva ili Matkovićeva razdoblja? Na žalost, nakon njih mnogo je više sivih razdoblja, iz kojih više pamtimo neke predstave s imenom i prezimenom autora nego promišljanje cjeline programa.

Dalibor Foretić