CD MOZAIK

Oštrenje ukusa

Nakon prve euforije i kupnje druge legendarne ploče, zapravo dviju, koje su bile spojene u dvostruki album grupe The Dubliners Seven Drunken Nights/Seven Deadly Sins za koju sam izdvojio golemu svotu novca stvari su postajale sve čišće, a ukus se počeo izoštravati. Usput rečeno ploču sam kupio u knjižari Studentskog centra pred zapanjenim očima moga ujaka koji nije mogao povjerovati, iako je bio glazbenik po struci, da netko može dati gotovo cijeli džeparac za ploču (zapravo dvije).

I tada je došla prava informacija. Jedan od mojih dragih prijatelja koji je danas u Australiji i koji je uvijek, tko zna otkuda, dolazio do pravih izvora, prišapnuo mi je da postoji ploča Electric Muse — The Story of Folk into Rock. Zapravo pokazao mi je knjigu istoga naslova koju je kupio u knjižari strane literature u Gundulićevoj ulici u Zagrebu. Odluka je pala vrlo brzo. Trebalo je nabaviti ploču. Ploču koja je glazbeno ilustrirala ono što je pisalo u knjizi. Vrlo brzo doznali smo adresu tvrtke koja ju je imala. Naravno, bio je to opet dobri stari Tandy's. U ono doba ta nam je firma mnogo značila. Stalno su slali nove kataloge u kojima su bila stara i nova izdanja, a mi smo revno popunjavali narudžbenice. Kada je stigla cijena za Muzu, kako smo je otada od milja zvali, gotovo sam se prevrnuo s kreveta na kojem sam sa slašću listao kataloge ploča i zamišljao da ih imam kraj sebe. Stajala je osam funti. Golem novac za gimnazijalca. Ne znam koliko je to bilo tadašnjih dinara, ali znam da sam tri dana istovarivao dva kamiona cigle i nekoliko rundajzna, čeličnih debelih žica koje su nam umalo odsjekle ruke. No istovar se isplatio. Imao sam novac za ploču. Trebalo ga je samo odnijeti u banku, prenijeti u funte i transferirati u Englesku. I čekati.

Napokon je stigla. U debelom kartonskom omotu. Muza. Jedva sam čekao da odjurim prijateljima i pokažem je. Vrlo brzo svi su bili kod mene i počeo je ritual. Ta jedinstvena kompilacija sastojala se od četiri longplejke, dakle osam strana. Imala je oznaku 1001. Načinili su je Karl Dallas, Robin Denselow, Dave Laing i Robert Shelton. Ploču je objavila tvrtka Island Records u suradnji s podetiketom Transatlantic. Ilustrirali su je i dizajnirali Shirt Sleeve Studio, a slova je iscrtao Philip Warr. Vrlo stručne komentare pjesama u knjižici koja je spakirana uz ploče napisao je Karl Dallas.

A sada na glazbu.

Ploča bez promašaja

Prva strana, nazvana From the Acoustic Roots, počinje potpurijem koji su načinili kompilatori i jednostavno udara u glavu. Steeleye Span i Robbery With Violins, Ian Campbell Folk Group i Tail Toddle Extract te Fairport Convention i ludi Sir B. McKenzie Extract. Nakon njega jasno je da na toj ploči promašaja nema. Slijede zatim izvori po kojima su se autori ravnali i koji su utjecali na folk i rock glazbu. Zato ne treba iznenaditi prisutnost bluesmana Leadbellya koji pjeva Gallows Pole. (Sjetite se da su od te pjesme čudo napravili Zeppelini na svom trećem albumu, a i na današnjim koncertima to im je jedna od udarnih pjesama.) Zatim valja spomenuti Margaret Barry, čiju snimku poznate balade She Moves Through the Fair posjeduje BBC i po svemu sudeći snimljena je pomoću voštanih valjaka nekada davno. Osim toga tu je i vodviljska pjesma Alana Lomaxa i The Ramblersa Hard Case iz 1956.

Na drugoj strani, From Reeling to Rockin, nanizani su plesovi u tradicionalnim izvedbama i modernim obradama. Spomenut ću The Dubliners (kada su bili pravi) i The Mson's Apron, The Chieftains i Carolan's Concerto te već prije spomenuti medley Fairport Conventiona koji sadrži jigs and reels Lark In The Morning, Rakish Paddy, Foxhunter's Jig i Toss The Feathers. Bolji medley nisam čuo do današnjega dana.

Druga ploča počinje stranom Blues Baroque and Beyond. Ona je potpuno posvećena modernim trubadurima i sjajnim gitaristima. Otvara je najbolja među njima, pjesma Angi, koju izvodi sam autor Davey Graham. Osim njega tu se nižu sami velikani: Bert Jansch, John Renbourn, Ralph McTell i Roy Harper. Druga strana nazvana je po pjesmi Ala Stewarta Soho Needles to Say, čiji je album Year of The Cat i u nas bio prilično popularan. Ovdje se prvi put pojavljuje jedna od najvećih akustičnih grupa u povijesti, Pentangle, s pjesmom Waltz. Pravi je dragulj izvedba svojedobno, po riječima mnogih, najboljega folk-pjevača Martina Carthya, pjesme Scarborough Fair. Za razliku od odlične, ali pomalo slatke, izvedbe Simona i Gurfunkela — ova je nešto posebno. Valja spomenuti i grupu New Humblebums u kojoj je svirao i Please Sing a Song For Us napisao Garry Rafferty.

Prva strana treće ploče kao da se nastavlja na pretprethodnu. Na strani Roll over Cecil (And Tell Vaughan Williams the News) pojavljuje se Shirley Collins, koja sa Daveyjem Grahamom izvodi Pretty Saro. Osim toga sama pjeva sjajan tradicional The Wedding Song. Još ću spomenuti odličan duet Martina Carthyja i Davea Swarbricka, izvanrednoga guslača i neponovljivu izvedbu pjesme Our Captain Cried All Hands. Na strani šest, ako ste dobro brojili, dolazimo do električne avanture, jer tako se i zove — The Electric Adventure. Gotovo cijela posvećena je grupi Fairport Convention, a odskaču ingeniozna obrada pjesme John Barlycorn koju je načinio Steve Winwood i izveo sa svojom grupom Traffic te još jedna velika folk-grupa Steeleye Span (prava folk-supergrupa) i pjesma The Weaver and the Factory Maid.

Napokon smo došli i do posljednje ploče i sedme strane, A New Tradition i osme, End a Honeymoon? Na toj ploči autori su u to doba, dakle 1975. godine, došli do kraja i pustili da rock ovlada. Međutim stvar uopće nije jednostavna. Rock se osjeća, naročito u pjesmama grupe Lindisfarne Turn A Deaf Ear ili Albion Country Banda The New St. George/La Rotta, ali i folk ostaje, kako to pokazuje komponirana pjesma Richarda Thompsona, jednog iz plejade sjajnih folk gitarista, Nobody's Wedding.

Puristička muza

Kada su ploče preslušane, valjalo je krenuti ispočetka. I tako danima, mjesecima i godinama. Činilo se da je na ta četiri crna vinila sadržano sve. No ipak... Kako je sam Karl Dallas zapisao u postskriptumu svojih komentara. Kada je čuo da su mu iz tvrtke odobrili četiri ploče za kompilaciju bio je presretan. Kada je bio gotov s poslom, shvatio je da mu nedostaje još njih nekoliko da bi uvrstio sve one koji to zavređuju pa pri tome spominje Dylana, The Byrds, Paula Simona, Planxty, Kaleidoscope i da dalje ne nabrajam. To je bila ta legendarna ploča. A zatim su došla nova vremena i kompaktne pločice.

Godine 1996. Laurence Aston, Karl Dallas, Robin Denselow, Dave Laing i Robert Shelton na temelju prve Muze rade kompilaciju od tri CD-a New Electric Muse. Osim popriličnog broja starih pjesama ubacuju i nove pa na njoj nalazimo i The Johnstons, Ewana McColla, June Tabor, Oyster Band i mnoge druge kojih na pločama nije bilo zbog nedostatka prostora ili se još nisu ni pojavili. Zamisli zapisane u Dallasovu postskriptumu na prvoj Muzi ipak su ostale tek zamisli. Ostali su na području Britanije i tu malo pogriješili. Ova Muza previše je puristička, ali i dalje zaslužuje pet zvjezdica.

Godine 1997. izlazi New Electric Muse II, koja je potpuno različita od ploče po imenima, uz neku iznimku, ali su pjesme starih izvođača druge. Kompilator je Laurence Aston, a komentar je napisao uz pomoć Davida Lainga. Svaka od kompilacija ima svoju vrijednost i sjajne pjesme, ali prva ljubav, osobito vinilna, najdraža je. Mislim da su ovi CD-i tek nastavci sjajnoga glazbenog filma. A rijetko je nastavak bolji od prvoga dijela. CD-e je u nas objavila diskografska kuća Dancing Bear.

Iako se čini da je ovo prva kompilacija, uvijek postoji nešto prije, a to je Iron Muse, ali o njoj drugi put.

Do ploča je sigurno teško doći. Do CD-a uopće nije. Zato naši vrli i talentirani et(h)no-glazbenici: poslušajte kako su se razvijale stvari i kako se iz folklornog temelja radi rock ili pop pjesma. Možda nam onda i ta vaša scena bude bolja. A ne samo običan šminkeraj koji nema pokrića ni u sviranju, ni u pjevanju, ni u poznavanju glazbene građe kojom se bavite. Jer uništiti narodnu pjesmu lošom obradom znači opaliti zaušnicu samom sebi. I svima nama koji smo pripadnici toga naroda.