Bogato pulsko ljeto

Bogato pulsko ljeto

Dva su se festivala međusobno ignorirala. Da je bilo više poslovnoga sluha, ne bi se u manje od mjesec dana dogodila dva vrlo slična programa ulomaka iz najpopularnijih svjetskih mjuzikla

Pula je oduvijek bila grad željan glazbe i glazbeno-scenskih priredbi. Vlastiti operetni ansambl pedesetih godina koji se nije dugo održao i redovite operne i baletne priredbe u okviru Operne sezone Opatija-Rijeka-Pula što se održavala od sredine sedamdesetih do sredine osamdesetih godina već je davno prekrila prašina zaborava. Posljednjih nekoliko godina pulska ljetna glazbena festivalska sezona ponovno se intenzivirala, organizacijski te umjetnički kvalitativno i kvantitativno.

Festival ozbiljne glazbe ovoga se ljeta osamostalio od raznorodnoga kulturnog programa, okupljena u okviru dosadašnjih Pulskih ljeta. Profilirao se u zasebnu manifestaciju imena Histria festival s tri tematske cjeline: desetak takozvanih velikih koncerata i predstava, desetak komornih koncerata, te pop- i rock-koncertima. Za priredbe koje su se održavale od 1. srpnja, kada je Opera HNK Ivana pl. Zajca iz Rijeke izvela Verdijeva Trubadura, do početka rujna, rabe se dva otvorena pulska prostora, nezaobilazna Arena i Malo rimsko kazalište u pozadini Arheološkog muzeja te katedrala i Crkva sv. Franje.

Srednjoeuropske ambicije

Histria festival namjerava se u budućnosti još bolje povezati s drugim europskim festivalima i, dugoročno, postati srednjoeuropskim baletnim festivalom. Za realizaciju programa potpisani su petogodišnji ugovori s glazbenim i kazališnim ansamblima. Baletni program obuhvaćao je nastup Baleta HNK iz Zagreba s Bizetovom i Ščedrinovom Carmen te gostovanja dva inozemna ansambla.

Suvremeni balet Borisa Eifmana iz Petrograda predstavio je modernu verziju Don Quijotea Ludwiga Minkusa. Eifman je u pristupu tom baletu krenuo tragom što ga je u pokušaju reinterpretacije baletne klasike s mnogo uspjeha postavio Mats Ek svojom Giselle. Ona se pokazala privlačnim obrascem i Eifmanu kako bi načinio dramaturške zahvate. Vitezu lutalici tužna lika nije, kao njegovi izvorni literarni i baletni autori Cervantes i Petipa, namijenio da se vlastitim iskustvom bori po svijetu protiv vjetrenjača, nego ga je prikazao kao bolesnika u duševnoj bolnici koji Don Quijoteove dogodovštine doživljava u mašti. Pri tome je kombinirao klasičnu koreografiju s modernim plesom koji je duhovito karikirao likove i prizore iz baleta. Nije ponudio u potpunosti dosljedno provedene koreografske ideje, ali je predstava u cjelini, u izvođenju tehnički odlično potkovana ansambla i solista, bila zanimljiva i donijela nadasve dobrodošlu informaciju o kretanjima na inozemnim baletnim scenama.

Suvremeni izraz

Sarajevski Kamerni teatar 55 prikazao je balet Dubrovački kantuni Đ ele Jusića, nastao prema zamisli libretista Gradimira Gojera i koreoredateljice Edine Papo. Edina Papo izgradila je balet nižući plesna sola, duete i zajedničke prizore petero plesača dojmljiva glumačkog izraza. Iako početak predstave nije ukazivao da će koreografija plijeniti pozornost, razvila je plesnu priču sazdanu na suvremenom izrazu zasnovanu na baletnoj klasici s notom revijalnosti koja, uostalom, odlikuje Jusićevu glazbu u rasponu od solo gitare do aranžmana za veliki revijski orkestar. Osluškujući glazbene motive, Edina Papo evocirala je slavnu kulturnu prošlost Grada, uskovitlala oluje mora i života, prikazala susrete i rastanke kojih tragovi odzvanjaju u nama još mnogo vremena poslije. Iznijela je ljudske strahove i dvojbe, traženja, rasplesala obijesnu mladost, da bi u cjelini prevladala plesna poetika koja opisuje san jednoga grada i njegovu ljepotu, čak i kada dođe vrijeme za patnju i stradanje.

Spomenute baletne predstave čine ovoga ljeta dobru osnovu na kojoj bi trebao izrasti budući baletni festival. Pulu u tome valja od srca poduprijeti jer bi kao baletno središte postala prepoznatljiva u moru domaćih ljetnih festivala, a i među inozemnima. Kako glazbene izvedbe u Areni i Malome rimskom kazalištu zbog akustike obvezno zahtijevaju ozvučenje, to je još jedan razlog više u prilog baletu. Na kraju, tu je Istarsko narodno kazalište, koje je nedovoljno iskorišteno tijekom ljeta.

Vrhunski bečki dječaci

Pored Histria festivala, u Puli je održan i festival Arena 2000, u organizaciji koncertne agencije Aplauz. Dva su se festivala međusobno ignorirala. Da je bilo više poslovnoga sluha, a i poticaja gradskih ustanova mjerodavnih za novac, ne bi se u manje od mjesec dana dogodila dva vrlo slična programa ulomaka iz najpopularnijih svjetskih mjuzikla u izvedbi Musical World 2000 i Musical Theatra, oba ansambla iz Mađarske. Festival Arena 2000 doveo je Puljanima Bečke dječake te ostvario jednu od najboljih glazbenoscenskih izvedaba održanih u Areni posljednjih godina. Operu Carmen Georgesa Bizeta izveo je ansambl Mađarske državne opere iz Koloszvara pod ravnanjem dirigenta Josea Collada, s troje izvrsnih solista, mezzosopranisticom Annom Marijom di Micco u naslovnoj ulozi, tenorom Janezom Lotričem kao Don Joseom i sopranisticom Elenom Mosuo kao Micaelom.

Dva festivala imala su zajedničku neprimjerenu pozornicu u Areni. Kako je težište pulskih ljetnih festivala — ove godine bila su dva, dogodine mogu biti i tri, tko zna, a najracionalnije bi bilo da postoji samo jedan — na scenskim priredbama, nabavka pozornice odgovarajuće visine (da glazbenici u orkestru i mikrofoni ne zaklanjaju publici pogled) i površine (da se operne i baletne izvedbe ne naguravaju, nego da doista postanu spektakli) prioritetna je zadaća odgovornih činitelja grada Pule i zainteresiranih organizatora. Pula ima dovoljno itekako zahvalne publike koja je ponijela raspon od pristupačnih ulaznica za Histria festival (koji je također određenim kategorijama građana omogućio besplatan ulaz) do skupih ulaznica za Festival Arena 2000. Pula svojim zemljopisnim položajem omogućuje dolazak i širega kruga posjetitelja, pa investicija u novu pozornicu ne bi bila uzaludna.

Davor Schopf