Art-krimić

Irena Vrkljan, Posljednje putovanje u Beč, Znanje, Zagreb, 2000.

Moram priznati da sam se prilično iznenadio kad sam dobio u ruke novu knjigu Irene Vrkljan. U mojoj čitateljskoj memoriji ona ima ulogu senzibilne pjesnikinje, čije se rane zbirke odlikuju zanimljivom, bujnom, pomalo nadrealistički impregniranom slikovnošću, te prozaistice koja je osamdesetih knjigom Svila, škare impresivno afirmirala tip ispovjedne proze zasnovan na propitivanju ženskog identiteta te bila dobro prihvaćena ne samo od tada iznimno jakoga zagrebačkoga feminističkog kruga nego i od šireg čitateljstva. Prozne knjige koje je objavljivala u drugoj polovici osamdesetih i u devedesetima ponavljale su u osnovi isti prosede: analizu ženske intime, uspostavljanje paralelizama između vlastite biografije i života drugih žena te prepoznatljiv stil koji vrlo često poprima obilježja poetske proze. Međutim, taj oblik iskaza — što je u prvoj polovici osamdesetih plijenio originalnošću, smionošću u prikazu kompleksnih i ne uvijek harmoničnih unutarobiteljskih odnosa, poetičnošću — s vremenom se pretvorio u osobnu maniru; knjige Irene Vrkljan izazivale su sve manje zanimanje.

Očito je i sama osjetila da bi trebalo nešto radikalno promijeniti kako bi se pobjeglo iz tog automanirizma. Iako sam, kao štovatelj njezina literarnog dara, priželjkivao promjenu, moram priznati da nisam očekivao iskorak u smjeru detekcijske proze. Naime, izrazito poetiziran tip autoričina proznog iskaza teško je uklopiti u stilske standarde proze detekcije koja teško podnosi lingvostilistički ekshibicionizam i povišenu emocionaliziranost.

Estetski senzibilizirani subjekt

Međutim, rezultat ovog iskoraka u novo područje nije loš: Irena Vrkljan uspješno je obuzdala one svoje literarne osobine koje bi se teško uklopile u zahtjeve žanra premda roman jest natopljen njezinim autentičnim senzibilitetom, koji — naposljetku — i pridonosi tome da ga ne čitamo kao potrošno štivo, nego i kao roman koji ima veće ambicije. Spisateljica je primirila svoj stil, ali se nije odrekla težnje da pažljivo analizira psihološke karaktere likova, složenu narav njihovih međusobnih odnosa te njihove osobne traume. Stoga se privlačnost ovoga romana više zasniva na vještini i uvjerljivosti prikaza specifičnoga bečkog štimunga (radnja se romana događa u Beču) i psihološkom portretiranju likova nego na konstrukciji detekcijsko-enigmatskog sloja romana.

Osobita je pozornost posvećena glavnom liku, inspektoru Leu Winteru, čovjeku koji se pomalo približava kraju životnog puta, a budući da je fokalizacija u romanu uglavnom vezana za njegovu vizuru, pripovijedanje je uglavnom snažno impregnirano njegovom melankoličnom, pomalo intelektualno skeptičnom, ali ne i neosjećajnom, promatračkom pozicijom. Winter je intelektualac, on kupuje knjige, odlazi na izložbe; uostalom autorica ga već u samom uvodu predstavlja kao estetski senzibilizirana subjekta:

»Beč je još uvijek bio grad Sigmunda Freuda. Leo Winter, rođeni Bečanin, bio je svjestan postojanog propadanja te ljubljene i istovremeno prezirane metropole. Godinama su se gore, u njegovoj sobi, gomilale priče i sudbine osoba za koje je Arthur Schnitzler jednom davno rekao kako naslućuju da se njihovom svijetu približava kraj. A taj je kraj bio vrlo blizu.«

Važnu ulogu u romanu ima i Leova supruga Eva, intelektualka koja se posebno bavi problemom položaja manjina u austrijskom društvu; analizom njihova odnosa, sitnim detaljima koji iskaču iz matrice kriminalističke proze (primjerice prizori Evina kuhanja šalše za paštu ili odlaska na izložbu i, osobito, povratka s te izložbe) autorica više indicira nego eksplicitno pokazuje unutarnju kompleksnost u životu jednog para koji dugo zajedništvo nije dovelo do dosade i osjećaja ispražnjenosti, nego upravo u svojoj zreloj dobi i osjećaju tople uzajamnosti njih dvoje nalaze energiju za suočenje sa životnim izazovima. Premda Evin lik nije u funkciji konstituiranja detekcijsko-enigmatske razine romana, ona je iznimno važna u profiliranju socijalne i psihološke analitičnosti.

Estetski zahtjevno štivo

Kao bitni akteri radnje, pa i samog zločina, pojavljuju se dvije polusestre, a u iscrtavanju traumatičnosti njihova odnosa autorici je dobro poslužilo njezino dosadašnje iskustvo bavljenja psihama likova koji žude za ljubavlju i razumijevanjem, ali ne uspijevaju tu svoju emotivnost izraziti na primjeren način.

Činjenica da je roman situiran u bečki ambijent vjerojatno nije određena samo literarnom slikovitošću i atraktivnošću tog grada, koji — unatoč svojem aktualnom sjaju i bogatoj kulturnoj prošlosti — danas ipak ima obilježja umiruće metropole, a ta atmosfera melankolije i spleena iznimno je estetski poticajna, čak i u detekcijskoj prozi. Vrkljanova je vjerojatno svojim romanom ciljala i na njemačko govorno područje pa tome treba pripisati i neke društvene aktualizacije koje su zanimljive suvremenom njemačkom čitatelju: ponajprije česte referencije na problem manjina i imigranata, što u svjetlu Haiderova političkog uspona u Austriji ima posebno aktualnu težinu. Vjerojatno istu aktualizacijsku referentnost ima i spominjanje bosanske komponente u opisu podrijetla polusestara. No, valja reći da ti pokušaji približavanja trendovskim temama današnje austrijske i njemačke javne scene nisu izvedeni nametljivo, nego su dobro i logično inkorporirani u pripovjedno tkivo romana.

Nisam posve siguran da će najnoviji roman Irene Vrkljan postati baš internacionalni hit, ali držim da je ovaj njezin iskorak u žanrovsku literaturu uspješan: disciplinirana žanrovska forma prisilila ju je da reducira neke automanirističke elemente koji su se već klišejizirali, pojačana je narativna atraktivnost njezina pripovijedanja, a finoća psiholoških i socioanalitičkih opservacija pridala je njezinu romanu svojstva literarno kompleksna, estetski zahtjevna štiva.

Velimir Visković