Zjenica zmajeva oka

Zjenica zmajeva oka

Izložba fotografija Donata Petriciolija Zmajevo oko, Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb, srpanj-kolovoz 2000.

Svaki narod ima svoje legende. Stvorene bogatom maštom, one ostaju zapamćene među ljudima prenoseći se s koljena na koljeno. Legende na bajkovit način pričaju zbivanja koja su prethodila nekim neshvatljivim, ljudskom umu neprihvatljivim činjenicama. One su objašnjenje posljedica. Legende nastaju ondje gdje zataji znanost, a logika izgubi svaki smisao.

Nekada davno živjela dva brata i zajedno obrađivala plodno polje, urod dijelili popola. Jednoga dana jedan je brat oslijepio pa zamoli drugoga da i dalje pošteno dijeli urod jer će u protivnom uznemiriti zmaja koji će ga progutati, a polje potopiti. I upravo se to dogodilo. Zdravi se brat oglušio na proročanstvo i svoje nepoštenje platio glavom, a zmaj koji se nastanio u jezeru povremeno je dahom trovao sve što je u njemu živjelo.

Ova legenda, koja već godinama kruži u rogozničkom kraju, odnosi se na Zmajevo oko, morsko jezero koje se nalazi na poluotoku Gradina kraj Rogoznice, tridesetak kilometara od Šibenika. Jezero je nepravilna ovalna oblika, površine oko 5300 četvornih metara. Kroz pukotine strmih vapnenačkih stijena koje ga okružuju prodire voda iz okolnog mora. Dugo se smatralo da je jezero podmorskim tunelima spojeno s morem, ali su istraživanja to opovrgnula dokazujući da postoji tek nekoliko manjih podmorskih spilja.

More pri dnu gotovo je uvijek bez kisika, s otrovnim plinom, otopljenim sumporovodikom, pa u tom sloju nema živih organizama. Ponekad se taj anoksični sloj proširi na cijeli vodeni stupac pa takva pojava izaziva pomor svih živih organizama. Upravo je po tome Zmajevo oko prirodni fenomen kojim se bavi biolog Donat Petricioli, autor izložbe fotografija u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Na četrdesetak fotografija, koje su rezultat ronjenja i podmorskog fotografiranja, ekipa biologa ispričala nam je priču o tom neobičnom jezeru koje već desetke godina zaokuplja pozornost znanstvenika.

Od 1993, kada su započela opsežnija istraživanja, u jezeru je zbog ekstremnih ekoloških uvjeta obitavao nevelik broj vrsta. Većina organizama bila je prisutna u vrlo gustim populacijama, znatno većim nego u okolnom moru (dagnje i mješčićnice), dok su neki primjerci kamenica i dagnji narasli do zapanjujućih dimenzija, gotovo najvećih u Jadranu. Osim školjkaša, jezero je naseljavalo nekoliko vrsti puževa, spužvi, rakova, riba, kozica, algi i planktona. Ekološki je osobit i vodeni stupac, veoma slojevit s obzirom na boju, temperaturu, slanost i količinu kisika. Dok je boja površinskoga sloja vode (do tri metra) zelenkastoplava, u većoj dubini relativno se naglo mijenja u žutozelenu. Od anoksičnoga sloja sivomaslinaste do tamnosmeđe boje, koji se nalazi pri dnu (najveća dubina je petnaest metara), dijeli ga oko pola metra intenzivno crvenoga sloja vode (na dubini između devet i jedanaest metara). U tom sloju živi toliko mnoštvo grimiznih bakterija da je ispod njega potpuna tama.

Potraj rujna 1997. voda se iznenada zamutila, poprimila zelenomliječnu boju i počeo se širiti smrad sumporovodika. Anoksični sloj sa dna proširio se na cijeli vodeni stupac. Boreći se za život, mnogobrojne su životinjice isplivale na površinu, ali potpuni nedostatak kisika u vodi izazvao je pomor svih organizama. Poznato je da se slična pojava javlja jednom u trideset godina, ali uzrok tome je nepoznat. Možda je riječ o potpuno prirodnoj pojavi, ali je moguće i da su uzrok poremećaja građevinski radovi na izgradnji nautičkoga centra koji su započeli 1992. u neposrednoj blizini jezera.

Ekipa biologa već je u prosincu 1997. nastavila s ronjenjem. Iako su zapazili neke mlade životinjice, život u jezeru znatno je osiromašen i sporo se obnavlja. Proći će još mnogo vremena prije nego se ponovno uspostavi ekološka ravnoteža. U međuvremenu, možemo se samo nadati da će nastojanja znanstvenika da se Zmajevo oko stavi u neku od kategorija zaštite prema Zakonu o zaštiti prirode biti uspješna.

Ova je izložba jedan u nizu pokušaja da se čovječanstvo upozna i upozori na raznolikost i ljepotu našega planeta prema kojem smo tako često nemarni i neodgovorni.

Paulina Granec