Zemlja govori

Nedaleko od Velike Gorice je Pleso, za koje smo već sigurno zaboravili da u rječniku naših starih znači jezero

Nekada nije bilo ništa neobično kad bi seljak, prije no što će početi orati, uzeo grudu zemlje u ruke, poljubio je pa tek onda pristupio oranju. Kad je išao sijati, uzeo bi kruha, vina, a katkada i pečenu kokoš, odjenuo se u svečano ruho pa — stigavši na njivu — otvorio torbu s hljebom, napravio znak križa na jednom komadu kruha i utisnuo ga u zemlju. Drugi komad dao bi volovima, a ostatak ostavio sebi. Potom bi uzeo vino, prekrižio se i polio njime njivu. Tek kad bi tako počastio zemlju, pojeo bi što si je ostavio i tek tada zaorao. Toliko je bio srastao sa zemljom.

Zemlja nam i danas raznim nazivima govori glasima naših predaka, koje mi često više ne razumijemo. Ipak, dobro je katkada malo zastati i osluhnuti te prastare glase, pa ćemo i samu zemlju više voljeti i razumjeti. Evo, na primjer, svakoga dana kolone ljudi ukrcavaju se u autobuse kod Pothodnika na Glavnom kolodvoru u Zagrebu i putuju prema Turopolju, preciznije — prema Velikoj Gorici, Plesu, Velikoj Mlaki, Odri. Znaju li po komu ili po čemu su njihova mjesta dobila Ime? Turopolje upravo odiše starinom. Nekoć je tu bila velika šuma puna goveda — turova — kraj rijeka i jezera punih riba. Središte mu je i danas Velika Gorica. Po nekim mišljenjima, ime joj se vuče od toga što je nastalo krčenjem šuma ili gorenjem. Riječ gora ima više značenja, a tri su osnovna: 1) brijeg, brdo, 2) velika šuma, za razliku od loza (što je šuma uz kuću), 3) vinograd (svima dobro poznate gorice).

Nedaleko od Velike Gorice je Pleso, za koje smo već sigurno zaboravili da u rječniku naših starih znači jezero. Bogoslav Šulek, taj Slovak koji nam je namro tolike danas sasvim obične riječi, imao je riječ pleso i u slovačkom jeziku, u značenju jezera, ali i dubokoga mjesta u rijeci. Naš toponim Pleso nalazi se — kao i njegov susjed Mlaka — u kraju koji je sav natopljen vodom. O Odri ne treba trošiti mnogo riječi. Dovoljno se sjetiti istoimene rijeke na granici Njemačke i Poljske i seoba Slavena. I obližnji Lekenik odiše u svojem korijenu vodom. Naime, ako znamo da u češkom jeziku leknen znači lokvanj, lopoč (što idemo više u prošlost, slavenski su jezici sličniji), a da je za rast te biljke nužno obilje vode, jasnije nam je postanje njegova imena. Intrigantna su imena još dvaju mjesta u toj regiji. To su Veleševec i Rugvica. Makar se potpuno i ne složili s objašnjenjem, zanimljivo je mišljenje da je Veleševec naselje koje je dobilo ime po starom slavenskom bogu Velesu. Povezanost s poganskim bogom Velesom — bogom tame i zla — neki vide u nekim običajima u Veleševcu; na Sveta tri kralja skupljaju se konji iz cijele okolice Veleševca. Konju su svečano okićeni i u grivu su im upletene voštane svijeće. Svrstaju se u procesiju i tako jašu iz Veleševca u Orle pa triput oko kapele sv. Bartola, nakon čega svećenik blagoslovi konje. Inačicu toga običaja kršćanstvo je prenijelo na sam dan sv. Bartola, 24. kolovoza. Prema jednoj tezi, žrtvenik boga tame i zla mora uvijek biti na desnoj obali rijeke, a na lijevoj obali mora biti žrtvenik boga sunca, svjetla i dobra, boga Svetovida ili Svantevida. Žrtvenici Svetovidovi obično su se podizali na brijegu, a Velesovi u šumi.

O svojoj bogatoj vodenoj, zapravo otočnoj, prošlosti govori i ime sela Rugvice. Rugvica je nastala od prastare riječi horugva, što je značilo zastava, stijeg. U toj močvari bilo je otoka i otočića, pa je jedno malo kopno vjerojatno služilo kao pristanište ribarima i bilo je označeno zastavom (zastavicom, horugvicom) za orijentaciju. Poslije se proširilo i postalo je važno pristanište za trgovce na Savi (ne zaboravimo da je Sava i danas plovna upravo do Rugvice!). Mišljenje je da je taj stijeg bio na desnoj obali Save, koja je prije tekla sjeveroistočnije, a kasnije je ustalila svoj tok na današnjem koritu, zadržavši još dugo ono istočnije korito kao svoj rukavac, o čemu daju mnogo dokaza imena mjesta koja se nalaze baš između tih dvaju korita: Preseka, Prečno, Prerovec i Prevlaka, a i Oborovo, koje je moglo postati oborom (torom) na nekom sušem mjestu, najvjerojatnije još jednom otoku. Da su to bili zaista veliki močvarni krajevi, vidi se i iz kasnijeg vremena, kada je grad Zagreb imao svoje piscatores castri de Zagrabia (ribare grada Zagreba), kojima je pripadao cijeli kraj počevši negdje od Rugvice do Trebarjeva, s lijeve strane Save do Črnca (ili Crnca), a s desne do Odre.

I mjesta Trebarjevo (inače rodno mjesto braće Antuna i Stjepana Radića) i Trebovec upućuju na najstariji slavenski način obradbe šumskih i šikarnih područja trijebljenjem, tj. čišćenjem, krčenjem, a možda te riječi uključuju i paljenje.

Nema sumnje da na veliku starinu života u ovom kraju upućuje i Dubovčak. Dolazi od riječi dub, što može značiti vrstu hrasta, ali znači i općenito dno — odatle imena raznih lokaliteta Dubrava, Dubrovnik, Dubovac, Dubašnica i sl. Naravno, ima i izvedenica od riječi hrast — Hrašće, Hrastje, Hrastovica i sl. Ni luka nije uvijek i samo pristanište. One kontinentalne nemaju nikakvih uvjeta za prihvat brodova. To su zapravo livade, ali ne bilo kakve, nego one koje se steru uz neku vodu. Tako Banja Luka i Škofja Loka u susjednim nam državama znače zapravo banovu, odnosno biskupovu, livadu.

Kako vidimo, zemlja je bogata u svakom pogledu. Bila je nadahnuće mnogim umjetnicima (književnicima, slikarima, skladateljima). Ona tiho progovara onima koji prignu uho do nje. Ne moramo biti Indijanci da razumijemo njezin drevni govor.

Željka Čorak