Zanimljiva smjesa

Damir Miloš, Klitostora, Meandar, Zagreb, 2000.

Pred nama je dvanaesti roman i ukupno osamnaesta knjiga plodnog opusa četrdeset šestogodišnjega Damira Miloša, objavljena u jednom od najboljih dosadašnjih Meandrovih ovitaka (sjajna fotografija Ane Bilankov koja u suptilnom osvjetljenju i finoj mekanoj smeđecrvenkastoj intonaciji prikazuje središnji dio trupa žene, između prsa i prepona, izbrazdan oko pupka, s pravilnim oblutkom u ženinoj ruci), kojim ta kuća, za razliku od mnogih drugih hrvatskih izdavača, potvrđuje svoje visoke vizualne standarde.

Seks i nasilje

Klitostora, oko čijeg se naslova prilikom objavljivanja digla — za Miloša i Meandar neuobičajena — medijska prašina jer se roman navodno trebao zvati Pička (urednik Čegec je čak — obilato pretjerano, možda i iz marketinških razloga — tvrdio da je to jedino moguće ime za taj roman, ali da ga je autor u zadnji čas promijenio), vrlo je zanimljiva smjesa. Svojim već predobro poznatim stilom, prepunim sintaktičkih, gramatičkih, pravopisnih akrobacija, kojim dosljedno slijedi put koji su na ovaj ili onaj način ucrtali Edward Lear, Carol Lewis i Gertrude Stein, Miloš u ich-formi pripovijeda o udesu koji je zadesio njegova (anti)junaka, a čiji će se stravično-groteskni razmjer početi otkrivati tek pri kraju romana. No taj provodni pripovjedni (fabularni?) sloj, koji zapravo ima odlike svojevrsnoga film noira, ispresijecan je raznoraznim fragmentima i segmentima, često hardcore pornografski (po formuli seks + nasilje) intoniranim pseudopovijesnim izvještajima kojima dominiraju likovi nezasitnih pohotnica i sadistica Kleopatre i njezine štićenice Klitostore, ali i grotesknim pričicama (o seljaku koji je htio ubiti tele pa je njega ubila mama krava, pa je nju ubila seljakova žena i stavila njezinu glavu i kožu na sebe, pa je jadno tele ostalo u dilemi je li to ili nije njegova mama krava; ili pak ona o djedu kojeg je napola presjekla pila) koje se mogu doživjeti kao pojačana verzija braće Grimm i koje su najbolji dijelovi romana, u čiju smjesu ulaze i svojevrsni esejistički ekskursi (npr. o Gibraltaru) te flash backovima i flash forwardima osnovne narativne linije. No to nije sve. Miloš se ne poigrava samo stilom odnosno naracijom i pripovjednim perspektivama isključivo na razini provodnoga tkiva djela, nego i na njegovoj globalnoj ravni. Naime tijekom odvijanja romana čitaocu se otkriva da je pred njim zapravo (anti)junakov kroničarski zapis koji je on počeo pisati pošto se probudio iz dvadeset četverogodišnje kome prouzročene zločinom iz strasti, a konačan udarac slijedi na samom (ponešto mehaničkom, a i predvidljivom) svršetku koji — eksplicitno preuzimajući ulogu pripovjedača, tj. kroničara, potpisuje (anti)junakov otac, onaj strašni uzročnik koji je iz pozadine, koristeći se spregom seksualne žudnje i nasilja, erosa i tanatosa, čiji je i sam zarobljenik, ispleo najveći dio kobne mreže u koju se upleo nesretni (anti)junak.

Tvrdokuhani krimić sa zaumnim jezikom

Klitostora se može prilično vjerno i zahvalno opisati kao eksperimentalni (avangardni) film noir (s prvom asocijacijacijama na Godardov Made in USA i Polanskijevu Kinesku četvrt, s tim da /anti/junakovo sustavno osakaćivanje jako podsjeća na Heleninu kutiju Lynchove kćeri Jennifer) u književnom obliku, ili, da ostanemo na književnom tlu, kao tvrdokuhani krimić čendlerovsko-hemetovske provenijencije (s prvom asocijacijom na Chandlerov Veliki san) začinjen zaumnim jezikom, a može i obratno (jer ta su dva osnovna sloja posve ravnopravna), pri čemu nije naodmet istaknuti da Miloš zapravo u grotesknom ključu opisuje poguban utjecaj destruktivne, travestirajuće seksualne strasti i njezinu pobjedu nad normalnom ljubavlju (čitava nesreća započela je u noći uoči /anti/junakova planirana i nikad realizirana vjenčanja, a potaknula ju je seksualna pohotnica Divina, koja će biti ključni razlog propasti /anti/junakova nesuđena braka).

U svakom slučaju riječ je o intrigantnom, najvećim dijelom suvereno napisanom uratku koji će kao i svi Miloševi romani s iznimkom Bijelog klauna, biti primljen u uskom krugu izabranih čitatelja, ali čije značenje na hrvatskoj, a možda još više međunarodnoj književnoj sceni sasvim sigurno nije manje od onog najčitanijih, najrecenziranijih pa i najuglednijih naših romanopisaca Pavličića i Tribusona.

Damir Radić