Zagovornik sam građanskoga kazališta

Zagovornik sam građanskoga kazališta

Kazalište treba služiti građanima, a ne kazališnim kritičarima. U Pragu postoji mnogo avangardnih kazališta, ali i onih u kojima se prikazuju samo predstave radi zabave. Ljudi danas nemaju mnogo slobodnog vremena. Osim toga, televizija im kvari ukus. U toj situaciji potrebno je publici ponuditi kvalitetne i privlačne predstave

Redatelj Jiuí Menzel postavio je tijekom dvadeset godina u Hrvatskoj pet predstava. Ovih je dana boravio u Dubrovniku dotjerujući Tudizićevu frančezariju Nemoćnik u pameti za ponovno prikazivanje na Festivalu. Ta predstava sezone u Hrvatskoj od prošlog je ljeta izvedena pedeset puta i dobila je sedam nagrada. Menzel je s glumačkom ekipom Kazališta Komedija postavio i Feydeauov vodvilj Buba u uhu u Zagrebu.

»Kad smo prošle godine ovdje dovršili Nemoćnika u pameti, glumac Damir Lončar, a prije svega ravnatelj Niko Pavlović, spomenuli su buduću suradnju«, rekao je šezdeset trogodišnji oskarovac Menzel, koji je u Dubrovniku boravio u pratnji dvadeset dvogodišnje prijateljice. »Odavno su željeli imati na repertoaru Bubu u uhu. Postavio sam je prije nekoliko godina u Berlinu i u Pragu. Nije to za mene bio problem zato što sam znao kako je treba režirati. Lako smo dogovorili podjelu. U Bubi u uhu glume svi protagonisti Nemoćnika u pameti, osim, na žalost, Pere Kvrgića. Uloge im savršeno odgovaraju, a angažirana su i dva nova, mlada glumca. No, zapravo sam radio s trupom koju dobro poznajem. To je uvijek veoma pogodno. Štoviše, oni su kompaktan tim, glume u zajedništvu i s veseljem. U kazalištima obično svaki glumac glumi za sebe. U Komediji smo uspjeli predstavu postaviti kao svojevrstan jam session.«

U čemu je rad na Nemoćniku bio drukčiji od rada na Bubi u uhu?

— Feydeau je klasičan komediograf. Moli#reove su komedije pisane za drukčiju vrstu kazališta. Dakako, za zabavu publike. No to su komedije karaktera. Feydeau je mnogo rafiniraniji. Stvara složenije situacije koje snažnije djeluju na publiku. Sve stare komedije — Goldonijeve, Plautove, Moli#reove, pa i Shakespeareove, proizlaze iz najjednostavnijih zapleta, dok Feydeau radi sa složenijim zapletima, a uspijeva ih i savršeno, rafinirano kombinirati. Mislim da je Buba u uhu njegova najbolja komedija. Sastoji se od osnovnog zapleta i mnogo drugih, sporednih. Zasniva se na onome što u kazalištu veoma volim: funkcionira savršeno kao satni mehanizam. Ako redatelj uspije tako postaviti njegovu komediju, glumci uživaju u glumi i gledatelji s veseljem gledaju predstavu.

Feydeau je bio nadaren: njegovi likovi nisu samo nositelji situacija. Svaki lik ima veoma izražen ljudski profil. Omogućava gledateljima da se poistovjećuju s njima, i sa simpatičnijim i s manje simpatičnim likovima. Svi su napisani tako da imaju ljudsko lice. Feydeau i Labiche razlikovali su se od svojih suvremenika komediografa po tomu što nisu bili samo proizvođači humora. Za Labichea bih rekao da je francuski Čehov. Feydeau je njegov ekvivalent. Zagrebačkim glumcima ljudsko lice likova Bube u uhu divno pristaje. Njihovim se likovima smijete, a ujedno osjećate sućut s njima.

Na svibanjskoj premijeri glumili ste ulogu staroga reumatičara. Kako vam se sviđalo glumiti za zagrebačku publiku?

— To je bila ideja Nike Pavlovića. Mislim da su to glumci prihvatili kako ne bih gledao premijeru. Svaki je glumac sretniji kad ga redatelj ne gleda. Kako bi me se riješili, odjenuli su me u kostim i zapovjedili mi da glumim ulogu zbog koje sam morao cijeli prvi čin provesti iza pozornice. Dok sam se uspio preodjenuti, prošao je i drugi čin. Gledao sam samo mali djelić predstave. Pa ipak, ja volim glumiti...

Publika vas je nagradila burnim pljeskom...

— To je bilo iz uljudnosti. Svi znaju da volim biti na pozornici. Znam da ne pripadam onamo. Nisam profesionalni glumac. Amater sam. Ne znam dobro govoriti ni druge osnovne elemente glume koje glumci studiraju na Akademiji.

U Dubrovniku će, navodno početkom sljedeće godine, biti hrvatska praizvedba teksta Prosjačka opera češkog predsjednika Václava Havela, u režiji Hane Burešove, koja vam je još kao plavokosa studentica bila partnerica u filmu Sjajni momci s kamerama. Postavili ste Prosjačku operu u Pragu prije nekoliko godina, snimili ste i film koji je hrvatska televizijska publika mogla gledati, čak u nekoliko repriza. Jeste li režirali neke druge Havelove tekstove?

— Još samo jednočinku Audijencija. Nju sam postavio po narudžbi Actor's Studija iz New Yorka. Oni su osamdeset i devete godine, u veljači ili travnju, u doba kad je Havel bio još u zatvoru, počeli raditi na njoj. Probali su je sve do Božića, točno prema napucima Stanislavskoga o tome koliko trebaju trajati pokusi. Zatim su me nazvali. Tada sam bio ravnatelj kazališta Činoherní klub. Rekli su mi da bi željeli doći s predstavom u Prag i konfrontirati svoju verziju s češkom. Tražili su da odmah postavim Audijenciju na češkom. Znao sam za samizdat-izdanje gramofonske ploče koja je snimljena početkom osamdesetih godina. Ulogu Vanjeka interpretirao je Václav Havel, a ulogu Sládeka glumac Landovský. Smatrao sam da ga mogu angažirati. Vanjeka mi je glumio Josef Abrahám, kojega se hrvatski gledatelji možda sjećaju iz serije Bolnica na kraju grada. Glumio je primarijusa Blažeja, zavodnika lijepe medicinske sestre Ine.

Na žalost, Landovský nije naučio tekst. Probali smo kratko vrijeme, pa se morao služiti papirićima koje je nalijepio po cijeloj pozornici. Na generalnom se pokusu napio jer je odbio piti bezalkoholno pivo. U roku od četrdeset minuta popio je četrnaest boca. Na praizvedbu je došao predsjednik Havel. Predstavu je snimala američka televizija. Robert Redford i Paul Newman, te drugi iz Actor's Studija poslali su nam brzojave, u gledalištu su se okupili diplomati i političari. Kad sam poslije u New Yorku montirao snimku predstave, dolazili su američki kolege i čudili se kako je taj Landovský neposredan, sjajan glumac!

Nedavno ste postali umjetnički ravnatelj velikoga praškog Kazališta na Vinohradima i odmah na prvoj tiskovnoj konferenciji izjavili ste da ćete promicati koncepciju građanskoga kazališta, što je izazvalo kritičke reakcije još prije početka sezone. Zašto ste zagovornik građanskog kazališta?

— Kazalište na Vinohradima gradsko je kazalište. Treba služiti građanima, a ne kazališnim kritičarima. U Pragu postoji mnogo avangardnih kazališta, ali i onih u kojima se prikazuju samo predstave radi zabave. Ljudi danas nemaju mnogo slobodnoga vremena. Osim toga, televizija im kvari ukus. U toj situaciji potrebno je publici ponuditi kvalitetne i privlačne predstave, a usto svaki dan ispuniti sedam stotina sjedala u gledalištu! Osim toga, ansambl je dobar i želim da svi glume.

U Pragu tri kazališta prikazuju mjuzikle. Druga kazališta okreću se isključivo komedijama. Njima pripadaju i male scene koje također rade komercijalne predstave. Klasična kazališna literatura ne privlači odviše publiku. Sezonu počinjemo Igrama s vragom Jana Drde, poznatog i omiljenog češkog autora. No, radit ćemo i veoma zahtjevne predstave, kao što je dramatizacija Marquézovih Sto godina samoće, te Boltovu dramu Živjela kraljica. U njoj će dobiti priliku Dagmar Havel, predsjednikova supruga, koja se vraća u kazalište u ulozi Marije Stuart. Uslijedit će Feydeauova i Aristofanova djela. Želim privući ljude koji inače ne dolaze često u kazalište.

Hoćete li i dalje raditi u inozemstvu?

— Trebao bih ponovno, kao i prošle godine, gostovati u Sofiji. Prošle sam godine tijekom boravka ondje postavio dvije predstave. Ove bih godine ondje trebao režirati Tri u drugom, komediju koju sam u zagrebačkom Teatru ITD radio osamdesetih godina, te Budalu za večeru, francusku komediju koju sam, kažu veoma uspješno, postavio u Adriji. To je malo praško kazalište u kojemu inače zarađujem džeparac.

U Dubrovniku ste radili prvi put prije dvadeset godina Hamleta na Lovrjencu. Tijekom rata u novinskim ste osvrtima izrazili žaljenje što je Dubrovnik bombardiran. Zatim vas je Hrvatska turistička zajednica pozvala u posjet kako biste se uvjerili da je taj grad opet u redu. Lani ste ovdje postavljali Nemoćnika u pameti, ove godine predstavu je gledao i predsjednik Havel. Što za vas znači Dubrovnik? Imate li novih ponuda?

— Bila bi za mene velika čast da mogu opet raditi u Dubrovniku, ali ne bi bilo dobro da kao stranac prečesto režiram ovdje! Inače, svi ljetni festivali lijepi su. Pogodni su za glumce, stanoviti su izazov za njih. Glumci, naime, moraju glumiti malo drukčije nego na zatvorenoj pozornici klasičnog kazališta. Gluma u vrijeme praznika teža je, ali je veoma dobra vježba za kasniji rad u kazalištu. Na festivalske predstave zalutaju ljudi koji dolaze kao turisti. Tijekom godine ne uspiju otići u kazalište. Ljetni festivali imaju divnu atmosferu. Osim u Dubrovniku radim i na ljetnim pozornicama u gradiću Češki Krumlov u južnoj Češkoj te u Tampereu, u Finskoj. Ljetne igre pozitivno djeluju na kultiviranje običnih ljudi, tramvajaca ili bankara, koji tek na festivalu gledaju predstavu i onda se zapitaju zašto kod kuće ne odu u kazalište? Dubrovnik je idealna kulisa za ljetni kazališni festival.

Uz posao filmskog i kazališnog redatelja postali ste i pisac. O čemu pišete u svojim kolumnama?

— O načinu života, o sredini u kojoj živimo, o svemu što nas okružuje. O kazalištu, filmu, o umjetnosti, o moralu. Volim dovoditi u sumnju neke stvari na koje smo svi već navikli i pitati je li sve doista tako kako treba biti.

Razgovarala Dagmar Ruljančić