Visoki »C« u mitskoj Areni

Visoki »C« u mitskoj Areni

Aida je apsolutni rekorder veronske Arene s 382 izvedbe, a u posljednjih dvadeset godina izostala je samo 1991. godine. Slijedi Carmen sa 138 izvedbi, Turandot s 95 i Nabucco s 84 izvedbe. U Veroni nastupaju vodeći svjetski operni pjevači današnjice, koji svake večeri privlače puni auditorij. Naslovnu ulogu u četrnaest izvedbi Nabucca pjevaju čak šestorica baritona

U povodu stote obljetnice rođenja velikoga talijanskog opernog skladatelja Giuseppea Verdija pokrenuo je tenor Giovanni Zenatello godine 1913. festival koji će postati jednim od najpoznatijih i najatraktivnijih na svijetu. Organizirao je seriju od pet izvedbi opere Aida u rimskom amfiteatru sagrađenom u prvom stoljeću poslije Krista u Veroni. Veronska Arena s prostorom za više od dvadeset tisuća posjetitelja pretvorila se u mitsko mjesto ljubitelja opere, a Verdijeva Aida u njezin zaštitni znak.

Ovoga ljeta, u 78. godištu veronskog festivala (koji je prekide imao tijekom ratnih godina Prvog i Drugog svjetskog rata), što prethodi velikoj stotoj obljetnici Verdijeve smrti, na repertoaru su isključivo Verdijeva djela, a tako će biti i sljedeće godine. U razdoblju od 30. lipnja do 3. rujna na programu su opere Nabucco, Moć sudbine, Aida i Traviata te Requiem.

Aida, Carmen, Turandot

Aida je apsolutni rekorder veronske Arene s 382 izvedbe, a u posljednjih dvadeset godina izostala je samo 1991. godine. Slijedi Carmen sa 138 izvedbi, Turandot s 95 i Nabucco s 84 izvedbe. U Veroni nastupaju vodeći svjetski operni pjevači današnjice, koji svake večeri privlače puni auditorij. Naslovnu ulogu u četrnaest izvedbi Nabucca pjevaju čak šestorica baritona: Renato Bruson, Alberto Gazale, Paolo Gavanelli, Alexandru Agache, Juan Pons i Silvano Carroli. Ulogu Abigaille pjevaju sopranistice Sylvie Valayre, Paola Romano i Ghena Dimitrova. Ghena Dimitrova stara je gošća festivala. Znala je pjevati Aidu, a sljedeće godine i Amneris. Ovoga ljeta pored Abigaille pjeva Leonoru u Moći sudbine, novoj produkciji što je premijerno izvedena 1. srpnja. Režija je povjerena Nikolausu Windischu-Spoerku, redatelju koji je prije šest-sedam godina u Zagrebu postavio Smetaninu Prodanu nevjestu. Izborom svojih scenskih suradnika, scenografa Josefa Svobode i kostimografkinje Sarke Hejnove, odlučio se za tradicionalnu realizaciju opere u kojoj se slikovito smjenjuju intimni prizori glavnih likova i kontemplativni ugođaj samostana s velikim skupnim prizorima naroda i bitkama u okviru naslijeđenoga rata protiv Austrije. Veliku ulogu u ocrtavanju živopisnosti masovnih prizora drugog i trećeg čina odigrala je zagrebačka koreografkinja Sonja Kastl. Pokrenula je i odlično organizirala zbor od stotinu i sedamdeset članova te u njega logično uklopila vrsni baletni ansambl u kratkim, ali efektnim plesovima, seguidili i taranteli.

Svi solisti odreda majstori

Glazbeno vodstvo bilo je u rukama Maurizija Arene, dirigenta naglašeno muzikalne geste kojom od ansambla i solista dobiva u prvome redu čistoću verdijanskoga stila u moćnim zapjevima zbora i istančanu muziciranju orkestra. Prigušeni mezza voce redovnički samostanski pjev muškoga zbor u finalu drugoga čina doista je impresivan u izvanrednoj akustici kamene arene, što je zasluga i zborovođe Armanda Tassa.

Isti glazbeni rezultat, ali na posve drukčji način, postiže dirigent Aide Daniel Oren. To zorno govori koliko glazbenici i pjevači, a uglavnom su većina Talijani, osjećaju Verdijevu odnosno talijansku opernu glazbu s kojom su odrasli i srasli te je doživljavaju kao punovrijedan umjetnički izraz. Danijel Oren poput kakva nadinspektora kontrolira izvedbu, određujući tempo, ne dajući znakove nikomu (očito to nije ni potrebno), osim povremeno Radamesu, da bi tu i tamo doslovce skinuo na nešto u svirci ili pjevanju, što tek nagovješćuje da bi moglo proviriti izvan zadanih okvira partiture.

Solisti su svi odreda majstori svojih uloga koje pjevaju po najpoznatijim opernim kazalištima širom svijeta. Veteranka Ghena Dimitrova proživljena je Leonora i dalje golema glasovnog potencijala, kojemu su godine minimalno načele svježinu, ali mu nimalo nisu oduzele moć. Doduše, glavnu ariju, Pace, pace, na izvedbi 15. srpnja, nismo čuli jer četvrti čin nije bio izveden zbog kišice, ali su se tijekom prvog i drugog čina mogle čuti sve njezine odlike. Bariton Leo Nucci bio je magistralan u ulozi Don Carla, kao primjer kako jedna Verdijeva baritonska uloga treba zvučati s obzirom na pjevački stil i lakoću izvedbe. Mladi tenor Salvatore Licitra u ulozi Don Alvara na najboljem je putu da postane ljubimac međunarodne Arenine publike, koja ga je nagradila ovacijama nakon preteške arije u trećem činu. Odlični su bili i ostali solisti; bas Michail Ryssov kao Otac gvardijan, mezzosopranistica Francesca Franci kao Preziosilla, bas-bariton Ambrogio Maestri kao Fra Melitone, sopranistica Ivana Turchese Colavito kao Curra.

U osam izvedbi Moći sudbine još nastupaju sopranistica Giovanna Casolla kao Leonora, baritoni Alexandre Agache i Alberto Gazale kao Don Carlo i bas Roberto Scandiuzzi kao Gvardijan.

Naslovnu ulogu u deset izvedbi Traviate pjevaju sopranistice Inva Mula i Darina Takova s partnerima Marijem Malagninijem i Cesarom Catanijem u ulozi Alfreda, te Leom Nuccijem, Carlom Guelfijem i Robertom Frontalijem u ulozi Germonta. Zanimljivost je solističke podjele Requiema 17. kolovoza pod ravnanjem Lorina Maazela, pored mezzosopranistice Luciane D'Intino i basa Roberta Scandiuzzija, Andrea Bocelli u tenorskoj dionici i Fiorenza Cedolins u sopranskoj, pjevačica koja je karijeru počela u Splitskoj operi, a sada se pomalo uvrštava među vodeće talijanske soprane.

Aida i pjevačke zvijezde

Za razliku od konvencionalnosti scenske postave Moći sudbine — konvencionalnost upotpunjena punim glumačkim angažmanom svih scenskih sudionika sve više se vraća u opernu modu — Aida sa svojim odmakom predstava je za novo tisućljeće. U sižeu egipatske priče i neizbježnosti opernog spektakla nepromijenjena, osvajala je svekolikom scenskom opremom, scenografijom i kostimima indigo plave boje što su pod osvjetljenjem poprimali lunarni karakter te režijom Piera Luigija Pizzija. U toj produkciji premijerno postavljenoj prošloga ljeta našli su se velika piramida, bazen s vodom u kojemu je trijumfalnu scenu upotpunila koreografija čamaca i zasigurno više od stotinu statista. Koreograf Gheorghe Iancu također je slijedio modernizam (futurizam), a baletni ansambl predvodili su odlični solisti Myrna Kamara, Roberto Bolle i Alexander Pereda.

Aida uza svu scensku atrakciju ne bi mogla uspjeti bez pjevačkih zvijezda. Na izvedbi 14. srpnja u naslovnoj ulozi briljirala je rasna verdijanska sopranistica Daniela Longhi čiji je visoki »c« u ariji na Nilu sublimirao svu ljepotu belkanta i te uloge. Imala je vokalno i pjevački dostojnu partnericu, mezzosopranisticu Ninu Terentjevu kao, na žalost, scenski sasvim bezveznu, šetajuću Amneris, što se protagonistici te uloge ne može oprostiti. Dobar dojam ostavili su bas Michail Ryssov kao Ramfis i bariton Alberto Gazale kao Amonasro, a nešto manji tenor Vladimir Galouzine kao Radames.

Aidu na četrnaest izvedbi pjevaju još Daniela Dessi i Sylvie Valayre, Amneris veteranka Bruna Baglioni i Elisabetta Fiorillo, a Radamesa Fabio Armiliato i Mario Malagnini.

Davor Schopf