Vaga

Sjeća li se itko kad su točno nestale vage s naših ulica? Nekako se čini kao da su još do jučer bile tu, a sad ih odjednom više nema. Iščezle su neopazice, a to je zapravo čudno, jer nekad su vage bile silno važan dio uličnog života.

Na svakom malo važnijem mjestu u gradu stajala je po jedna. Obično je pokraj vage sjedio i čovjek koji bi vam pomogao da izmjerite svoju težinu. Bio je često slijep, i vi ste se imali priliku diviti kako on vješto samo opipom naravnava one protuutege, i kako vam potom nepogrešivo priopćava rezultat, premda ne može vidjeti brojke.

A bilo je i automatskih vaga: stajale su po gradu, visoke, plavo obojene, glomazne i ozbiljne, nalik na kakve neizrecivo važne uređaje. Kad biste stali na njih i ubacili novac u prorez, u malu školjku u visini vašega trbuha, ispala bi kartica nalik na željezničku kartu, s ispisanom težinom. I ljudi su se penjali na te vage, a poslije spremali kartončiće u novčanik.

Koliko je vaganje bilo važno, najbolje pokazuje podatak da je u Splitu, u Domaldovoj ulici, godinama sjedila stara žena s običnom, kupaoničkom vagom, na kojoj je mušterija sama očitavala rezultat. I ona je, čini se, sasvim dobro poslovala.

Ljudi su, naime, tada imali naviku da se vagaju, i zato sve ovo i pišem; jer, ta je navika, čini se, nestala isto kao što su nestale i vage. A to je neobično. Zašto smo nekad redovito zastajali pokraj tih uređaja i provjeravali svoju težinu (jednom tjedno, jednom mjesečno, kako tko), a onda smo odjednom prestali? Ili, možda pravo pitanje glasi ovako: zašto smo se nekada vagali javno, na ulici, a sad to više ne činimo?

Odmah moram reći da me nipošto ne zadovoljava objašnjenje prema kojem je uzrok u tome što su sad kućne vage jeftinije, pa je čovjeku jednostavnije da nabavi vlastitu, privatnu vagu, nego da se važe na ulici. Jer, bilo je i onda ljudi koji su mogli sebi kupiti vagu, pa su se svejedno penjali na uličnu; a to pokazuje da je vaganje onda naprosto bilo javni čin, a sad više nije. Promijenio se naš odnos prema tjelesnoj težini, eto, to je. Pitanje je samo zašto.

Ja sam sklon potražiti odgovor u paroli koju su često isticali pokraj tih vaga, a pamte je i danas oni koji imaju iskustva s javnim mjerenjem težine. Ona je glasila:

Tko na život svoj polaže,

taj se često važe.

To pokazuje da se tada vjerovalo kako postoji nekakva izravna veza između tjelesne težine i zdravlja. Ali, to još nije dovoljan odgovor. Potrebno je znati i kakva je ta veza bila. Na kojoj je strani vage bilo zdravlje? Na onoj koja pokazuje više kilograma, ili na onoj koja pokazuje manje?

Ne treba mnogo mozgati, pa da se zaključi kako su se ljudi u ono doba bojali gubitka težine, a ne prekomjernog debljanja. Kad počneš naglo mršaviti, to je znak za uzbunu, jer si vjerojatno bolestan, a da to još i ne znaš. Štoviše, postojale su tada i bolesti koje su bile izravno povezane s težinom: svi smo se bojali tuberkuloze, a najsigurnija obrana od nje bila je upravo kilaža. Čovjek se morao dobro potkožiti, steći nešto sala, pa je mogao biti siguran da mu ta bolest ne prijeti.

Vagati se javno zato je u to doba značilo dobiti od onog slijepca, od prolaznika, i od ulice uopće, potvrdu da je čovjek zdrav i da mu je budućnost osigurana. Čak i ako bi ustanovio gubitak težine, još je uvijek mogao naići na odobravanje okoline: sama činjenica da se važe opisivala ga je kao osobu koja se brine o svom zdravlju, te da će, sasvim sigurno, poduzeti nešto da nadoknadi izgubljene kilograme.

Ali, to se onda promijenilo. Promijenilo se mnogo toga, i odjedanput, i upravo to nas je i zbunilo. Te su promjene uklonile vage s naših ulica. Najprije se tuberkuloza nekako izgubila kao problem, i počelo se smatrati da je iskorijenjena. Onda smo čuli za neke druge bolesti, koje ne dolaze od manjka, nego upravo od viška kilograma; a te su, navodno, još opasnije, jer napadaju srce i krvne žile. Napokon, došla su i nova društvena mjerila, pa je postalo poželjno i lijepo biti mršav, a ne biti debeo. Gotovo da se uzima kao dokazano da onaj tko je predebeo uzima previše od života, da je svoje kilograme od nekoga ukrao i otkinuo mu od usta.

Vagati se javno sad je postalo nezgodno i zazorno. Jer, onaj tko bi prije, kad je mršavost bila opasna, opazio da gubi na težini, uvijek je to mogao ispraviti jedući malo više, a imao je opravdanje za mršavost u prekomjernom radu ili u siromaštvu. A onaj tko sad ima previše kilograma, automatski je za nešto kriv, jer nije umjeren, ne brine se o svom zdravlju, i još odudara od vladajućih estetskih standarda. Ukratko, ljudi više ne mogu podnijeti da se javno konstatira kako su predebeli, pa zato i zaobilaze javne vage i važu se doma. A budući da takvih ljudi ima sve više (jer se i idealna težina sve više pomiče prema dolje), lako je zaključiti da vlasnici javnih vaga sad ne mogu poslovati s dobitkom. Tako su vage stale pomalo nestajati.

Dobro, reći će netko, ali, zar ipak nije potrebno da se brinemo za zdravlje? I zar nije potrebno da to činimo javno, na ulici, ako to na nas najjače djeluje? Zar se nije nestankom javnih vaga pojavila u našem životu neka praznina koja traži da bude popunjena? Jest, pojavila se. Ali, ona se i popunjava. Popunjava se nečim što je odlična zamjena za vagu. Jer, danas, kad nam prijeti prekomjerna težina, mi znamo i koje su opasnosti u tome: srce, žile, krvni tlak. E, tu smo! Krvni tlak je u naše doba ono što je nekad bila kilaža, po njemu se sve vidi. Zato sad u ljekarnama postavljaju javne mjerače krvnog tlaka, na kojima možemo sami provjeriti što je i kako je. I, ljudi doista provjeravaju.

Nedostaje još samo kakva zgodna parola uz te tlakomjere. Nešto poput ovoga:

Nek na zdravlje pazi svak,

neka mjeri krvni tlak.

Pavao Pavličić