Uspjelo fotografiranje Here

Zvonimir Buljević, (De)mitološke priče, Književni krug, Split, 2000.

Devet knjiga različitog žanra i vrijednosti — od novela i romana, priča i kolumnističkih zapisa — prigoda je da se osvrne na nadasve zanimljiv rukopis kojemu književna fortuna nije bila odveć sklona. Je li tome razlog život daleko od književnoga središta ili pak autorova samozatajnost, sasvim je svejedno: Buljevićevo mjesto, držim, postojanije je no što se naizgled čini.

Premda najprije novelist, Buljević se okušao i kao romanopisac; istina, nedovoljno kritički vrednovan, roman Priče o Mišku potvrđuje sposobnost da od različitih iskustava gradi djelo uvjerljiva govora i prepoznatljive temperature, pa Žiginu misao: »Ovaj pripovijetke-roman (iliti roman-pripovijetke iliti roman od pripovijedaka iliti pripovijetke-za-roman) u vrlo određenom smislu predstavlja, ako već ne inovaciju, a onda svakako osvježenje u suvremenoj hrvatskoj prozi. Posrijedi je složen kolaž od pripovjedačkih »krhotina«, koji se na kraju odčitava kao pomno uravnotežen odnos cjeline i dijelova, pri čemu njegova otvorenost, ludičnost te u hrvatskoj suvremenoj prozi rijedak osjećaj za ugođaj, ambijent, citat, ležerno hodanje kroz prostore i vremena i nakon površna čitanja upućuju na bitno postmodernistički rukopis« valja čitati ne samo kao kritičku dijagnozu zanimljiva djela nego i kao poticaj da mu se u cijelosti posveti više pozornosti i kritičke/književne strasti no što je to do sada bio slučaj.

Mitološka baština

Povod tome zacijelo može biti i ova, najnovija knjiga (De)mitoloških priča koja autorove postmoderne temelje izdiže na razinu prepoznatljive književne mjere. Petnaestak priča nejednaka dosega i spisateljskog kolorita potvrđuju sposobnost da se duhovito i ironijski poigra (parafrazira, persiflira, komentira, destruira, de-mitologizira, ponaši...) s mitološkom hipotekom i njezinim junacima, koji u svijesti (europskog) čovjeka žive kao istinska tradicija duha. Naime, Buljević je kao podlogu svojih pripovjedačkih tumačenja i narativnih zahvata izabrao prebogatu mitološku baštinu. Dakako, tu baštinu — koja se ogleda u mnoštvu slika, odnosa, asocijacija i situacija — Buljević nije koristio kako bi nas poučio ili je (pak) popularizirao; štoviše, sa svojim junacima i bogovima taj mitološki svijet u Buljevićevim je pričama podloga duhovite i nesvakidašnje pripovjedačke igre, čime se snagom piščeva komentara i začudne ironijske intervencije uspostavlja veza s našim vremenom: mitsko i svakodnevno nisu, naime, odvojeni i daleki svjetovi i iskustva, nego se susreću i prožimaju u prostoru svakodnevice. Tu vezu Buljević aktualizira uvođenjem prizemnoga stila u visoki mitski slog, pa su njegovi »bogovi, sumnjičavi i paranoični kao svi vlastodršci«; Atena je iz Zeusove glave »iskočila uz ratnički vrisak« i naoružana je »do zuba«; Prometej je svome bogu »rascopao glavu sjekirom«; Atena je obdarena »diskretnim šarmom buržoazije« itd. Zato u njegovim pričama susrećemo i »disidentstvo« i »informativni razgovor«, »izboksanu vezu«, »građansku dužnost« i »prvoborca trojanskoga rata«, (Zeusovu) prepotentnost itd... što upućuje da je Buljević pisac svakodnevice i da se njome, bez obzira na (mogući) pred-tekst hrani njegova višesmjerna imaginacija. Kao pisac vidljivo postmoderne geste, Buljević na taj način, ne treba isključiti (ni) tu mogućnost, svojim pričama priskrbljuje dostatnu mjeru aluzivnosti, čime se preko mitskoga govora otkriva govor našeg vremena (ovdje i sada), koje također nije lišeno »paranoidnih« bogova i »sumnjičavih« vlastodržaca. Takvom mišljenju on sam daje potkrepu izrijekom ističući kako je »Pandorina kutija otvorena baš na Balkanu«!, čime se politika javlja kao jedno od bitnih iskustava, svojim odnosima i slikama itekako podatno autorskoj kontekstualizaciji.

Koji broj grudnjaka nosi Hera?

Uz primjetno nastojanje za sažetošću i gustim govorom, u ovoj knjizi Buljević je očitovao i sklonost intertekstualnim i intermedijalnim spojevima i kombinacijama. Kao pisac koji je ujedno i majstor fotografije, Buljević Heru zamišlja kao »zlatokosu ženu bujnih grudi, sklonu gojaznosti«, koju bi »fotografirao onako svjetloputu, uz neki bijeli zid, bez sjena, s difuznim osvjetljenjem«... a začudnoj lakoći i šarmu običnosti/kolokvijalnosti njegova pripovijedanja zacijelo pridonose i brojne, vješto i s mjerom ugrađene parafraze, citati, slike, (erotske) aluzije.

Svoje de/mitološke priče Buljević je izgradio s pomoću začudnog repertoara narativnih postupaka i iskustava: on često, pa čak u istoj priči, demitizira i destruira, poigrava se i komentira, dopisuje i raz-građuje; on majstorski spaja vremena i prostore, preskače ih kad to imaginacija traži, svakodnevno odčitava u mitskom, ali i mitsko u svakodnevnom, postavljajući pred čitatelja niz uvijek novih zahtjeva. Naime, kako bi u cijelosti obuhvatio mnoštvo značenja što ih posreduje svojim (de)mitološkim sugestijama, čitatelj mora dobro poznavati prostore mita, budući da u autorskim intervencijama mitsko govori svježim, novim i nepotrošenim govorom, značenjima i odnosima, koji najviše do izražaja dolaze u začudnim prizorima, efektnim poentama i rječitim završecima priča, od kojih su neke istinsko majstorstvo. Držim da bi u njegovim kratkim pričama mnogi književni suvremenici mogli štošta naučiti.

Buljevićeve (De)mitološke priče, kojima kao imanentni govor valja pridružiti ilustracije Vaska Lipovca, zanimljiva su i nadasve poticajna novelistička knjiga. Potvrđujući zavidno pripovjedačko umijeće autora, ona je i dokaz nepotrošene imaginacije i svježe pripovjedačke kulture koja i u zrelim godinama (rođ. 1933) očituje otpornost i književnu zanimljivost. Nadamo se samo da će (De)mitološke priče privući pozornost primjerenu svojoj književnoj vrijednosti.

Ivan J. Bošković