U pravi tren

Ivo Sanader, Hrvatska u međunarodnim odnosima 1990-2000, Golden Marketing, Zagreb, 2000.

Kad bi vanjska politika neke države bila samo rezultanta svih njezinih strateških interesa, proizašlih iz geopolitičkih, gospodarskih i kulturoloških okolnosti, onda bi ona bila čvrsta konstanta, jer su te okolnosti objektivno jednom zauvijek zadane i nepromjenjive. Ali povijest dokazuje, upravo obratno, da je vanjska politika svake države u praksi vrlo promjenjiva, jer je prosudba njezinih objektivnih strateških interesa itekako ovisna i o ciljevima, koji proizlaze iz promjenjivih unutarnjih političkih odnosa u njoj, ali uvelike i u drugim zemljama, s kojima je ona upućena surađivati, osobito susjednima. Stoga se obično kaže da je vanjska politika svake zemlje u tijesnoj svezi s njezinom unutarnjom politikom, premda i ta tvrdnja poznaje iznimaka, uvjetovanih kadikad nepomirljivom suprotnošću između objektivnih i subjektivnih okolnosti, pri čemu se onda zanemaruju bilo jedne bilo druge. U svakom slučaju možemo reći da je vanjska politika neke zemlje najdelikatnije, najosjetljivije, najsloženije područje njezina političkog djelovanja, jer njome valja uspostavljati što veću i potpuniju usklađenost (ili, barem, što manju neusklađenost) svih, svojih i tuđih, objektivnih, nepromjenjivih, zauvijek zadanih interesa s onim promjenjivim, prolaznim, mogli bismo reći i parcijalnim interesima, koje svaka politička opcija sebi postavlja i nameće drugim zemljama. Zato diplomacija vrlo često i jest nalik žonglerskom balansiranju između tzv. objektivnih mogućnosti i tzv. subjektivnih interesa, i tuđih i vlastitih.

Hrvatska prema Europi, i vice versa

Navedeno razmišljanje moglo bi nam biti polazište u čitanju Sanaderove knjige i prosudbi ne samo te knjige nego i ukupnih rezultata hrvatske vanjske politike u posljednjem desetljeću 20. stoljeća, njezinih dometa i propusta, od uspostave naše državne samostalnosti do promjene vlasti nakon izbora 3. siječnja 2000. U tom razdoblju autor knjige pripadao je najužem krugu ne samo realizatora nego i vodećih kreatora hrvatske vanjske politike, pa su njegove misli, što ih je u tom sudbonosnom razdoblju izlagao na različitim političkim skupovima u zemlji i svijetu, kao i u mnogim člancima što ih je objavljivao u različitim publikacijama, važan izvor spoznaja za znanstveno relevantnu prosudbu povijesnih zbivanja, u kojima je Hrvatska artikulirala svoja načela i svoje koncepcije na putu u budućnost. A koja je to načela zagovarala i kakvu koncepciju budućnosti zamišljala i gradila Hrvatska od početka svoje neovisnosti? Njih je lako prepoznati i definirati: repozicioniranje Hrvatske u krug srednjoeuropskih i mediteranskih država, kojemu geopolitički i povijesno pripada, uz istodobnu normalizaciju hrvatsko-srpskih odnosa, te uključivanje u suvremene procese europskih integracija kao ideji ravnopravne suradnje svih naroda, ali ne i kao modelu neokolonijalizma najbogatije ili nekoliko najbogatijih zemalja s gubitkom nacionalnog identiteta bilo kojeg, pa i najmanjeg naroda.

Ishodišno pitanje sveukupne hrvatske vanjske politike jest, dakle, odnos Hrvatske prema Europi i europskih zemalja prema Hrvatskoj. Iz njega proizlaze sve ključne teme i temeljni izazovi, kao i sve bitne poteškoće koje su se često javljale otkako je Hrvatska postala subjekt međunarodne politike; a njemu se na kraju sve teme, svi izazovi i sve poteškoće opet vraćaju kao zajedničkom nazivniku. Koliko je taj odnos kompliciran, a ujedno i kolebljiv, ali i zašto je takav, lako razabiremo iz Sanaderove knjige. Tom zamršenom odnosu podjednako su pridonijele i jedna i druga strana. Hrvati su griješili kad su desetljećima, živeći u neslobodi balkanske tamnice naroda, idealizirali pojam Europe do sasvim irealnih, pa štoviše i često iracionalnih predodžbi, a vodeće europske zemlje, one na koje ponajprije i mislimo kad govorimo o Europi, griješile su prema nama na posve suprotni način: omalovažavanjem koje se u pojedinim trenucima oblikovalo u sliku o nama kao totalnim negativcima. Ne treba ni reći da je i jedno i drugo bilo žalostan rezultat uvriježenih zabluda jednih o drugima, plod simplifikacija koje su na trenutke prijetile potpunom blokadom bilo kakve suvisle i konstruktivne komunikacije. Morali smo se bolje upoznati, morali smo spoznati jedni druge u pravom svjetlu povijesne, političke i društvene realnosti, da bi se otvorio put korisnoj međusobnoj suradnji. A to je također bila primarna zadaća mlade hrvatske diplomacije.

Pregledno i čitko

Teška zadaća, koja ni ubuduće neće biti mnogo lakša, s obzirom na naše nacionalne interese kao i na suptilnu složenost međunarodnih odnosa danas. Samo nevježe mogu misliti da su oni, ti odnosi, izašavši nakon pada komunizma iz razdoblja blokovske podijeljenosti, postali harmoničniji i bliskiji, jednostavniji i lakši. Sanaderova knjiga nudi nam, više implicite nego eksplicite, dovoljno dokaza da je situacija upravo suprotna: da su ti odnosi danas, uza sav optimistički privid, latentno, ispod površine, možda i teži i kompliciraniji (a za male zemlje, netom oslobođene od terora ideološkog totalitarizma, možda i opterećeni nekim novim, prije neslućenim opasnostima), nego u doba blokovske determiniranosti: jer tada su oni bili kondicionirani upravo tom podjelom, nastaloj na ideološkoj razlučnici, koja je potiskivala njihove specifične, partikularne interese.

Sanaderova knjiga dolazi stoga u dobar tren: da nas, upravo danas, podsjeti na neke činjenice koje smo možda skloni prebrzo zaboraviti, kako bismo, ne zaboravljajući ih, lakše pronalazili optimalne putove u budućnost. Problemi, o kojima s mnogo pouzdanih i preciznih pojedinosti raspravlja Sanader u ovoj opsežnoj, građom raznovrsnoj, ali preglednoj i čitkoj knjizi, dobrim dijelom su aktualni i danas; a jasnoća kojom ih je izlagao čini ih pristupačnim i široj intelektualnoj javnosti.

Dubravko Jelčić