Vijenac 167

Glazba

Koncerti

Spoj lakoce, snage i sjaja

José Cura, 14. srpnja, Ljubljanski ljetni festival

Koncerti

Spoj lakoce, snage i sjaja

José Cura, 14. srpnja, Ljubljanski ljetni festival

Celia Cruz, 19. srpnja, Ljubljanski ljetni festival

U skladu sa zdravom koncepcijom ljetnog festivala kao kulturnog događanja duga trajanja, raznolika programa visoka prosjeka kvalitete i s pokojom produkcijom međunarodnog sjaja, ovogodišnji ljubljanski 48. Međunarodni poletni festival ugostio je 14. srpnja priznatog aktualnog kralja operne scene, argentinskog tenora Joséa Curu. Danas, u trideset i devetoj godini i u punoj snazi voluminoznoga glasa prekrasnog timbra, José Cura vjerojatno je najrasprodaniji tenor svijeta, a njegovu vlastitu izjavu — da su mu termini nastupa popunjeni za idućih sedam godina — koliko god se činila nevjerojatnom, valja prihvatiti kao relevantnu činjenicu.

Organizatorima ljubljanskoga ljetnog festivala, koji je srce bogata ljubljanskoga kulturnog krvotoka u međusezonskom razdoblju, valja priznati da u okvirima svakog novog festivalskog programa pronađu mogućnost (ponajprije financijsku!) za ostvarenje prvorazrednih programskih atrakcija s pokrićem. A to znači prema visokim umjetničkim kriterijima i u suglasju s aktualnim svjetskim trendovima. I dok su se u Zagrebu (i Hrvatskoj) godinama medijski prežvakavala tri tenora, a organizacijski (uz obrtanje kriminalno visoke količine novca) izvlačila silna korist od njihovih pojedinačnih nastupa, moderniji način rada ljubljanskih profesionalnih organizatora, koji su, usput rečeno, i upućeniji, urodio je i boljim rezultatima. Upravo u sklopu ovogodišnjega ljubljanskog ljetnog festivala pokazala je to večer opernih arija koju je tenor José Cura održao 14. srpnja uz orkestar Slovenske filharmonije. Dirigirali su naizmjence Cura i Marko Letonja, što ni najmanje nije remetilo protok koncerta. Jer José Cura kao dirigent odabranih opernih orkestralnih ulomaka (predigre prvom činu Puccinijeva Čeda zapada, intermezza također Puccinijevoj Manon Lescaut te uvertire Verdijevoj Moći sudbine) vrlo je odlučno, sa sebi svojstvenom energijom vodio orkestar, pridruživši se sam sebi kao solist u ariosu Ch'élla mi creda libero iz Puccinijeva Čeda zapada. Letonja pak, sa svoje strane, omogućio je orkestru da za cijelog koncerta bude u funkciji sigurne pratnje solistu. Jer zvijezda večeri bio je nedvojbeno José Cura!

Neobuzdana osobnost

Već prvim izlaskom na koncertni podij (koncert je održan u Cankarjevu domu), po kojem se kretao kao po opernoj sceni, pjevajući ispred i iza orkestra, klečeći na podu, ukratko dodajući scensku komponentu koncertnom nastupu, Cura se predstavio kao umjetnik snažne, neobuzdane osobnosti. On posjeduje nevjerojatni energetski naboj kojim nije prožeto samo njegovo pjevanje, nego i svaka njegova gesta. On je živi primjer životne energije koja je dio fascinacije njegovim pjevačkim nastupom. S božanstvenim, izrazito dramskim tenorskim glasom silna volumena i prirodne snage, koja za izražavanje ne zahtijeva ni mrvu napora, José Cura osvaja i lakoćom pjevačkog umijeća koje se u divnim legato lukovima prirodno artikuliranih fraza, u čistoći visina, u muzikalnosti izričaja, pokazuje kao savršeno. S jedanaest tenorskih arija u službenom programu (među kojima i E lucevan le stelle iz trećega čina Puccinijeve Tosce, De miei bolenti spiriti iz drugog čina Verdijeve Traviate, Ah, la paterna mano iz četvrtog čina Verdijeva Macbetha, te Vesti la giubba iz Leoncavallovih I Pagliacci) i dva dodatka (Cavaradossijeve arije iz prvoga čina Tosce, te Calafova ariosa Nessun dorma iz Turandot), koje je otpjevao neusporedivim spojem lakoće, snage i sjaja, José Cura potvrdio se i posjetiteljima ljubljanskoga ljetnog festivala kao sjajni reprezentant današnje prve pjevačke lige.

Vrlo samouvjereno, svjestan svih svojih kvaliteta, među kojima je atraktivna scenska pojava važna komplementarna komponenta bogomdanom prekrasnom glasu, José Cura dopušta si i poneki nedopustivi, nonšalantni ispad u odnosu na skladateljski zapis (primjerice arbitrarnim prekidom melodijske linije na kraju Cavaradossijeve arije iz prvog čina), demonstrirajući neku gotovo dječačku samovolju. Naime, u Curinoj viziji vlastite važnosti čini se da sve mora biti podređeno njemu samom, čak i skladatelj. Fascinirana publika oprašta mu istom lakoćom kojom on to oprašta sebi samom, lako prihvaćajući iluziju da u operi nema drugoga kralja osim pjevača. Što, naravno, nije točno! Osim toga sfumata ljudske taštine kojim je prekrio svoj ljubljanski nastup Cura se pokazao kao čisto savršenstvo. Ne samo zbog ljepote glasa, nego i zbog uređena muzikaliteta, finog osjećaja za plemenitu liniju legato fraze, zbog snage i energije, koje koristi jednako prirodno kao što prirodno diše. Ukratko, nastup Joséa Cure na ljubljanskom koncertu imao je po mnogočemu obilježje jedinstvenoga glazbenog događaja. Nažalost, i po tome što je malo vjerojatno da će se ponoviti.

Legenda kubanske glazbe

Kad se govori o glazbenim trendovima na širem europskom prostoru, onda se tu afrokubanska i latinskoamerička glazba drže pri samom vrhu. Ljetni festivali šarenijeg programskog profila, kakav je i ljubljanski, rado ugošćuju kubanske ansamble, koji trenutno u popriličnom broju krstare Europom. Ljubljanski je festival ove godine najprije predstavio brazilski ansambl Jorgea Ben Jora, a 19. srpnja Celiju Cruz, živu legendu kubanske glazbe. Usprkos već pređenih sedamdeset godina, Celia Cruz i danas znade zapaliti publiku. Ona je izvorna interpretkinja kubanske folklorne glazbe, koju tumači na nepatvoren, autentičan način, danas svojstven tek malobrojnim pjevačima toga tipa. Njezin suradnik i prethodnik na koncertu, José Alberto zvan El Canario, izvrstan je pjevač, šoumen prvog ranga, koji je, gotovo dva sata prije izlaska Celije Cruz na podij u Križankama, podizao temperaturu publici. Njegov je nastup (usput rečeno, konferansu je vodio na engleskom) demonstrirao uglađeniji, izglancaniji oblik kubanskog folklora, za razliku od Celije Cruz, koja se apsolutno znala nametnuti hrapavim glasom, netemperiranom intonacijom, ukratko manje sofisticiranim, ali umjetnički silno uvjerljivim izričajem, opravdavši svoj naslov kraljica salse! Ansambl sastavljen od odličnih glazbenika dao je prinos žestoku tempu trosatnoga nastupa kojim su se El Canario i Celia Cruz predstavili ljubljanskim ljubiteljima kubanske glazbe.

Bosiljka Perić-Kempf

Vijenac 167

167 - 27. srpnja 2000. | Arhiva

Klikni za povratak