Sirenski zov Jadrana

Hrvatska/Mađarska/Europa i Zrinski i Europa, izdanja Društva mađarskih znanstvenika i umjetnika u Hrvatskoj, Zagreb, 2000.

Možda bih se preliminarno trebao ispričati što prikazujem knjige s hungarološkom tematikom. Naime ne samo da ne poznajem mađarski jezik nego nisam ni učestalije ili s određenom svrhom boravio u susjednoj nam sjevernoj zemlji. Ali knjige su objavljene na hrvatskome, dobrim dijelom napisali su ih naši stručnjaci, te su obilježene osobnostima i problemima što su nam zajednički sa susjednim narodom, tako da sam izdanja Društva mađarskih znanstvenika i umjetnika u Hrvatskoj sa zanimanjem pročitao i s razumijevanjem pratio. Kako se inače najradije bavim talijansko-hrvatskim vezama, mogao sam ustanoviti da naš odnos s Mađarskom tangencijalno pripada istoj sferi, jer su kontakti Mađara sa žuđenom, renesansnom i baroknom, Italijom često išli preko hrvatskoga teritorija i u njima su dobrim dijelom sudjelovali naši ljudi. Ni do današnjega dana italo-ugarske veze nisu lišene latentnoga hrvatskog supstrata. Primjerice, istaknuti talijanski povjesničari umjetnosti su Géza de Francovich i Miklos Boskovits, važan lingvist-romanist Tibor Wlastits. Dakle, evidentna mađarska imena govore o nacionalnom podrijetlu, ali prezimena svjedoče (barem) dalje južnoslavenske korijene. Je li slučajno što se standardni prevoditelj Dantea zvao Mihaly Babits?

Pluralnost vizura i perspektiva

Digresiju na stranu, više je nego dobrodošla inicijativa zajedničkoga susreta hrvatskih i mađarskih povjesničara umjetnosti u Zagrebu. Simpozij održan 31. svibnja i 1. lipnja 1997. imao je mnogo zajedničkih tema i dodirnih točaka, počevši od zagrebačke katedrale i zadarskoga zvonika te kapitula Sv. Marije u Zadru pa do Korvinova dvora u Budimu i palače u Višehradu. Nedavno je izašao zbornik radova s navedenoga radnog sastanka, koji je primjereno uredila i sinteznim uvodom popratila Jadranka Damjanov. Ista je autorica prije pet godina priredila vrijednu knjigu komparatističkih tekstova Hrvatska/Mađarska, u kojoj je bilo više književno-povijesne građe, posebice o slučaju Pannoniusa Česmičkoga, a ovoga je puta naglasak na likovnim činjenicama i, neslučajno, već iz naslova zamjetljiv pomak prema (zajedničkoj) Europi.

Nemoguće je podrobno prikazati sve znanstvene priloge uvrštene u gusti, dvojezično objavljeni svezak. Moramo načelno kazati da je obogaćenje spoznaja zamjetljivo već na razini bibliografija te da naša povijesnoumjetnička struka treba sa zahvalnošću i uvažavanjem primati iskustva zasnovana na drugim dosad manje korištenim izvorima podataka i drukčijim metodološkim premisama. To se lijepo očitovalo i u diskusijama koje su slijedile nakon pojedinačnih sesija, jer su vođene tolerantno i s razumijevanjem pluralnosti vizura i perspektiva. Uostalom, baš je europski predznak (odnosno činjenica da stilski izvori često vode prema Francuskoj i prema Italiji) neutralizirao nacionalnu isključivost sudova, a spomenici sami daju razloge da budu promatrani i s hrvatske i s mađarske strane.

Kálman Magyar obradio je veze Somogyvára i Saint Gillesa, pridodavši zadarsku građevinsku baštinu 12. stoljeća, a Miljenko Jurković uzvratio je analizom difuzije zadarskoga primjera. Imre Takács pozabavio se ulogom slavnoga arhitekta Villarda de Honecourta, dok je Diana Vukičević-Samaržija potražila srednjoeuropsko ozračje slavonskih romaničkih građevina, zasnivajući zaključke na ostacima nakon turskih pohara (i sličnostima u panonskome prostoru). Pal Lóvei je iz heraldičkoga aspekta dopunio znanja o fazama izgradnje zagrebačke katedrale. Igor Fisković je panoramski i problemski (katkad i polemički) ukazao na Korvinovo okretanje prema Jadranu i ulogu niza naših majstora, a Árpád Miko istražio je humanističke korijene istoga kruha u duhu all'antica.

Dvije komplementarne studije tretiraju problematiku prikaza braće Zrinski, Nikole i Petra: Géza Galavics nudi iscrpan pregled izvora, a Margarita Šimat razrađuje europske odjeke. Također je simetrično obrađivana arhitektura dvoraca 18. i 19. stoljeća u Ugarskoj i u Slavoniji, tekstovima Györgyja Kelényija i bračnoga para Obad Ščitaroci. Katalin Sinkó proučila je ulogu Münchena u mađarskom slikarstvu 19. stoljeća, a Krunoslav Kamenov značenje istoga grada (akademije) u hrvatskoj likovnoj umjetnosti, dok su u razmjeni pisama dotaknuli eventualne zajedničke predloške i teme povijesnoga karaktera.

Povijesni izvori i izvorni tekstovi

U sličnom duhu suradnje i dopunjavanja priređen je svezak Zrinski i Europa, koji je isto tako priredila Jadranka Damjanov. Odajući počast dvostrukosti svojega podrijetla, povezujući afektivno jadransku i panonsku komponentu, ta se istaknuta povjesničarka umjetnosti posvetila zdušno i prevođenju s mađarskoga na hrvatski i prezentaciji rezultata mađarske znanosti relevantnih za hrvatske prostore. Ovom zgodom u vlastitoj interpretaciji ponudila je prve hrvatske verzije amblematičnih tekstova Nikole Zrinskoga, starijega i obrazovanijega, nadahnutijega od slavne braće. Pa dok smo epsku pjesmu Szigeti Veszedelem mogli čitati u onodobnom bratovu prepjevu u knjizi Adrianskoga mora sirena, sad smo po prvi put u prilici upoznati se s tekstovima Razmišljanja o životu kralja Matije i Lijek protiv turskog afiuma ili Antidot protiv mira Turaka s Mađarima. Ta dva teksta pružaju politički program, kojega će se pridržavati i Nikola i Petar. S jedne je strane vjernost korijenima vrijednost klasičnih primjera i uspostavljanje tradicije viteškoga karaktera (gdje i genealogija ima važnu ulogu), a s druge odbacivanje kompromisa u odnosu s Turcima, u svrhu obrane integriteta ugarskoga i hrvatskoga prostora (što će ih voditi do urote protiv Habsburgovaca i do nasilne smrti).

Nipošto improviziran, nego sustavno planiran i metodično izveden zbornik Zrinski i Europa donosi još nekoliko nemimoilaznih povijesnih izvora i originalnih onodobnih tekstova. U preciznom prijevodu s latinskoga Brune Kuntić Makvić donesena je i vrlo zanimljiva Oporuka Nikole Zrinskog i još zanimljivije putopisno Pismo Jakova Tolla, nizozemskoga humanista koji je boravio u Čakovcu i Varaždinu te ostavio dragocjeno svjedočanstvo o ambijentu grofova Zrinskih, o njihovim borbenim uspjesima, o okrutnom ponašanju prema zarobljenicima, ali je najveći dio izvještaja posvetio — karakteristično za generacije klasicizirajućih erudita — numizmatičkoj zbirci s mnoštvom rimskim komada i latinskim natpisima nađenima u Međimurju. Na taj način, barem neizravno, upoznajemo i kulturnu razinu vlasnika dvorca ili naručitelja, dobivamo obrise zanimanja za antiku (što će odlikovati braću-pisce i u njihovim literarnim sastavima).

Jadranka Damjanov također se pobrinula da na hrvatskome imamo ključnu studiju možda najvažnijega mađarskog povjesničara književnosti i idejnih kretanja, inače glasovitoga zrinologa, neprežaljenoga Tibora Klaniczaya. Tekst Mjesto Zrinskog u svijetu političkih ideja XVII stoljeća nije integralni portret razmatranoga lika, ali nudi jednu od dionica iz koje se možda najlakše razabire cjelina. Naime, sustavnim raščlanjivanjem Nikoline lektire i spisa Klaniczay ustanovljuje bitne utjecaje Guiccardinija i Machiavellija, zatim Tacita i Jeana de Silhona (s mnogo posuđenica, citata i parafraza). Premda Zrinski, čini se, nije znao francuski, nego je francuske autore čitao posredovanjem talijanskih komentara, njegovi su interesi bili prilično frankocentrični, odnosno suprotstavljeni habsburškoj optici. Zato čak s posebnom pozornošću prati centrifugalne pokrete na iberskom poluotoku, odnosno zadobivanje nezavisnosti Portugala i pobunu Katalonaca, nalazeći moguće paralelizme u domaćim mu okolnostima.

Tekst Erzsébet Király i Ivána Sándora Kovácsa Rimski vodič Zrinskoga (u prijevodu prirediteljice) upoznaje nas s najvjerojatnijim izvorom povijesnih i turističkih informacija o Vječnom gradu kojim se koristio Nikola Zrinski na putovanju 1636. Naime, on je, kao mladić, krenuo na hodočasničko i duhovno formativno putovanje, a knjige Le cose maravigliose dell' alma citta di Roma, tiskana upravo u godini njegova romarenja, mogla mu je poslužiti kao poticaj. Navodeći niz podataka i orijentira iz toga priručnika, pisci studije ipak logično zaključuju da mu je neposredno iskustvo viđenja i posjeta bilo jamačno korisnije od bilo kakve lektire u asimilaciji antike i humanističko-renesansne kulture, koja ga je definitivno oblikovala.

Tekst Želučana materija, što ga je napisao Iván Sándor Kovács, a prevela opet Jadranka Damjanov, nudi nam posebno zanimljivu temu gastronomskoga umijeća, ali na neki način i rafinirane civilizacijske razine sredine o kojoj je riječ. Naime, u čakovečkom je dvorcu ispisana kuharica, a pisac studije potrudio se naći neke uzore i predloške te na temelju drugih svjedočanstava rekonstruirati kulinarske i prehrambene navike elitnoga gospodar(stv)a.

Sinoptička tablica i kronologija

Sva spomenuta građa i prateći interpretativni aparat organski su raspoređeni u dva dijela zbornika (drugi i treći). Iz vizure povijesti umjetnosti i nacionalne nam znanosti najprivlačniji su nam tekstovi iz treće cjeline, koja je stavljena na prvo mjesto, jer je riječ o novim izvornim radovima i vrlo opsežnim, metodičnim istraživanjima domaćih stručnjaka. Žarka Vujić evocirala je i rekognoscirala Baštinski svijet Nikole Zrinskog u Čakovcu. Riječ je o minucioznoj muzeološkoj studiji, koja na temelju škrtih arhivalija i rastresenih, raspršenih predmeta (slika, novca, primijenjenih umjetnina, oružja, pokućstva i slično, mahom otetih iz dvorca po Petrovoj kazni i egzekuciji) gradi uvjerljivu sliku epohe. Svjesna ograničenja »periferne strukture« Vujićeva ne idealizira značenje nekoć sakupljene zbirke, ali ne može ni podcijeniti njezinu protumuzeološku funkciju.

Studija Portreti Nikole i Petra Zrinskih, ikonografska emisija značaja i pretenzija dragocjeni je sažetak dijakrone galerije portreta slavnih vojskovođa i junaka. Pozivajući se na pozitivistička i hermeneutička iskustva ranijih tumača (a mađarski su znanstvenici daleko odmakli u tom tipu akumulacije i interpretacije spomenika) autorica Margarita Šimat uvjerljivo tumači mecenatske ambicije i ikonografske programe naručitelja, koji su portretiranjem srodnika i predaka također emanirali i volju za moć i sposobnost zauzimanja odgovornih položaja u političkom ambijentu austrougarskoga društva. Koliko je god Petar vezaniji uz talijansko-venecijanske modele, a Nikola uz sjevernjačke, bečke ili čak nizozemske majstore, zajednička im je crta obrana prostora i stvaranje protuturske koalicije. Dapače, kako se najbolje vidi s naslovnica njihovih knjiga, bitno im je stvaranje osovine Panonija-Jadran, nekako na liniji vlastitih imanja Čakovca i Ozlja, pa do Krka, Bribira, odnosno afirmiranje časti banovanja na moru, »za vječna vremena«.

Knjigu zaključuje sinoptička tablica i kronologija, a završna studija Nataše Štefanac zasad je posljednja riječ povijesne struke o figurama i konstelacijama koje u najvećoj mjeri odrediše sudbinu središnjega balkanskog prostora i hrvatskoga političkog nasljeđa.

Tonko Maroević