Šibenska povijest Bosne

Šibenska povijest Bosne

Iako najavljena u dva dijela, Zavorovićeva šibenska povijest u obliku u kojem je do nas dospjela ima tek prvi dio, u nešto manje od tristotinjak stranica, koji obuhvaća događaje od rimskih vremena do mletačke okupacije 1412. O tome da li je nastavak uopće napisan, zagubljen ili možda uništen, može se samo nagađati

Šibenčanin Dinko Zavorović (Zavoreus, Zavoreo) predstavljen je hrvatskoj publici kao nacionalna veličina krajem prošloga stoljeća u poznatoj Kukuljevićevoj galeriji Glasovitih Hrvata prošlih vjekova. Njegovo uvrštavanje u krug desetorice izabranih posljedica je Kukuljevićeve procjene da je Zavorović prvi moderni hrvatski historiograf koji je zavirio s onu stranu granica svojega užeg i šireg zavičaja, da je »upravo prvi, koji se je prije umnog Ivana Lucića odvažio na to, da piše gradjansku poviest Dalmacije, ili bolje rekuć naroda hrvatskoga«. Takvo laskavo prvenstvo nisu mu osporili ni noviji istraživači (Antoljak, Kurelac), koji, doduše, ne propuštaju primijetiti da je riječ o nekritičnom historiografu koji ni izdaleka ne može izdržati usporedbu s Lučićem.

Upravo je taj metodički prigovor, po svemu sudeći, zasjenio Zavorovićeve kronološke zasluge, pa je njegova rukopisna ostavština do danas uspjela privući tek malen broj proučavatelja, od kojih se nitko nije osjetio ponukanim da očuvane radove priredi za tisak. Nije stoga čudno što u Zavorovićevoj biografiji ostaju brojne zagonetke, a neke se nepreciznosti i u autoritativnim priručnicima ponavljaju bez provjere. Tako je sve do danas ostalo neuočeno da Zavorović nije bio toliko zle sreće da bi mu baš sve što je napisao ostalo u rukopisu: jedno njegovo djelce ipak je ugledalo svjetlo dana još za autorova života. Riječ je o knjižici Ruina et Presa del Regno della Bossina /Propast i zauzeće Bosanskoga kraljevstva/, koja je tiskana 1602. u Veneciji. Osim što dopunjava bibliografsku rubriku u Zavorovićevu životopisu, taj kratki ogled nerazmjerno je važniji nego što bi se po njegovu opsegu moglo pretpostaviti: koliko je za sada poznato, to je prvi samostalno tiskani naslov posvećen povijesti Bosne. Iako najavljena u dva dijela, Zavorovićeva šibenska povijest u obliku u kojem je do nas dospjela ima tek prvi dio, u nešto manje od tristotinjak stranica, koji obuhvaća događaje od rimskih vremena do mletačke okupacije 1412. O tome da li je nastavak uopće napisan, zagubljen ili možda uništen, može se samo nagađati.

Biografija puna nepoznanica

Zavorović je rođen u uglednoj obitelji šibenskoga bilježnika oko 1540. Osim u rodnom gradu školovao se po svoj prilici u Padovi, i to za pravnika, kako se može zaključiti po tome što je u zreloj dobi obnašao različite komunalne dužnosti, vojne i civilne. Koncem osamdesetih godina zbog svojih protumletačkih stavova morao se skloniti na sjever, u Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo, gdje mu je zaštitu pružio Faust Vrančić, čijom je sestrom Klarom Dinko bio oženjen. Za vrijeme izgnanstva služio je kao časnik u Vojnoj krajini, a zbog iskazane hrabrosti u okršajima s Turcima kralj Rudolf II. u srpnju 1587. obdario ga je plemstvom. U Šibeniku se ponovno zatječe 1589. kao sudac takozvanoga Corte maggior. Umro je u rodnom gradu 5. listopada 1608.

U biografiji punoj nepoznanica nije lako ustanoviti kada se i na kakav poticaj Zavorović počeo zanimati za historiografski posao. Prema nekim indicijama, na gradskoj je povijesti radio još 1570, no rukopis s naslovom Trattato sopra le cose di Sebenico, posvećen sugrađaninu Frani Divniću, datiran je tek 3. svibnja 1597. Logično je pretpostaviti da su ga egzistencijalne nevolje natjerale na to da se neko vrijeme ostavi pera te da je tek poslije konačnoga povratka u Šibenik našao dovoljno dokolice da nastavi prekinuta istraživanja.

Povijest Dalmacije u deset knjiga i međunarodni književni skandal

Da je Zavorović u posljednjem desetljeću šesnaestoga stoljeća zapravo tek dovršavao odavna započete poslove, posredno svjedoči i to što je uz Trattato uspio gotovo istovremeno privesti kraju i obuhvatnu povijest Dalmacije u deset knjiga. To se djelo našlo u središtu međunarodnog književnog skandala: stanoviti Robert Bonaventura, britanski franjevac, poznanik Zavorovićeva prijatelja Tome Suričevića, zamolio je Zavorovića da rukopis dobije na uvid, pod izlikom da bi ga rado pročitao i možebitno dopunio, a potom je netragom nestao. Ostavši bez jedinoga primjerka svojega životnog djela, u strahu da će vjerolomni fratar tuđi rad tiskati pod svojim imenom, Zavorović se odlučio da povijest napiše iznova. Budući da je u međuvremenu ostao bez nekih osnovnih pomagala i brojnih radnih bilježaka, nova verzija dosegnula je samo osam knjiga (De rebus Dalmaticis libri octo). Posvećena je Zavorovićevu šurjaku, polihistoru i domoljubu Faustu Vrančiću, koji je u tom trenutku (1602) bio na položaju čanadskoga biskupa. Povijesni prikaz koji je započinjao Ilirima a završavao smrću kralja Žigmunda 1437. Zavorović nije uspio tiskati, no da je djelo bilo popularno svjedoče brojni prijepisi i prijevodi. Tako je već u 17. stoljeću, u okolnostima koje tek treba pobliže istražiti, nastala latinska redakcija u pet knjiga; prijevodi Zavorovićeve povijesti na talijanski čuvaju se u Arheološkom muzeju u Splitu (fra Ivan Raičević), Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu (Alberto Papalić), British Library, Arhivu HAZU, Znanstvenoj knjižnici u Zadru. Uz te, opipljive primjerke postoje i svjedočanstva o rukopisima kojima se danas zameo trag (Rab, Trogir), a budući da i oni koji su dostupni — računajući i ključnoga svjedoka predaje, marcianski Cod. lat. X, 40 (3652) — nisu do sada bili predmetom ozbiljnijega filološkog opisa, o nekoj pouzdanoj tekstološkoj filijaciji u ovom je času nemoguće govoriti.

Knjižica o padu Bosne

U godine najzgusnutije Zavorovićeve historiografske djelatnosti pripada i ogled za koji do sada nismo znali, prikaz o padu Bosne. Ruina et Presa del Regno della Bossina. Descritta dal Magnifico Signor Dominico Zauoreo, Gentil'huomo Sebenzano, kako glasi pun naslov, u predgovoru nosi nadnevak »Šibenik, 22. listopada 1598«, no u knjiškom se obliku pojavila tek poslije četiri godine, u novom stoljeću, iako je riječ o djelcu koje ni opsegom ni grafičkim zahtjevima nije poseban tiskarski izazov. Uključujući i naslovnicu, knjižica u osmini ima 23 nenumerirane stranice, koje dosežu do najviše 30 redaka. Središnji dio zauzima priča o posljednjim danima Bosanskoga kraljevstva: Rovina (!) del Regno della Bossina (A4-B3). Prethode joj posvetni predgovor (A2-A3) i genealogija bosanskih vladara (Successione delli R# della Bossina, A3v), a na kraju je kao dodatak otisnuto stablo obitelji Kosača (B3v-B4).

O tome kako se Zavorović uopće našao u prilici da piše o bosanskoj povijesti nešto doznajemo iz predgovora, koji je posvećen mletačkom plemiću Simonu Salamonu, sinu pokojnoga Giulija (Al Clarissimo Signor et Patron Mio Osseruandissimo, il Clarissimo Signor Simon Salamon, fň del Clarissimo Signor Giulio). Čitamo tako da je »ovoga prošlog kolovoza« Josip Matijaca (Iseppo Matheazzo) u Salamonovo ime zamolio Zavorovića da mu objasni koji je grad u Bosni prije turskoga zauzeća bio kraljevsko sjedište. Iz tog je pitanja Zavorović, kako kaže, zaključio da mletački uglednik zapravo želi iscrpnije doznati što se dogodilo u Bosni prilikom prodora Turaka (li fatti gia passati in quel Regno con Turchi come fossero). Očitavajući tako želju svojeg nedostupnog sugovornika Zavorović je u dva mjeseca sastavio kratak podsjetnik, koji je skromno nazvao questa mia poca fatica, zamolivši »Svemogućega Boga da se, bez obzira na naše grijehe i zablude, udostoji osvetiti prolivenu krv sirotih kršćana«.

Salamon i Matheazzo nisu nepoznata prezimena u šibenskoj povijesti. Iz prve obitelji, koja se nekoć zvala Centrenisi, u prvoj polovici 17. stoljeća dužnost kamerlenga i kaštelana u Šibeniku obnašaju Filip, sin Gašparov, i Benedikt, sin Ludovikov. Kako nas poučava heraldičar Federico Galvani, grb Filipa Salamona nalazi se na jednoj od sjevernih kula tvrđave sv. Ane. Iz istoga izvora doznajemo da je Iseppo Mattiazzi bio bilježnik od 1576. do 1600, te da je umro 1609. Rutinska onomastička provjera pokazuje tako da nemamo razloga sumnjati u Zavorovićevu priču o putovanju rukopisa iz Šibenika u Veneciju.

Priča u tri dijela

Kako je Zavorović zamislio svoj jezgroviti prikaz?

Prema objašnjenju u predgovoru, držao je da će biti najbolje ako prvo iznese suprotstavljena viđenja, tursko i ugarsko, a potom ponudi vlastiti sud, utemeljen, kako kaže, na vjerodostojnim i neovisnim izvorima. Za prvi odjeljak kao izvor mu je poslužio znameniti njemački grecist i orijentalist Johannes Lewenklaw (Löwenklau; 1541-1594), poznatiji pod latiniziranim imenima Leunclavius i Amel/s/burnus; Zavorović ga zove Giovani Leunclavio Almelbruno. Od više njegovih djela šibenski povjesničar izrijekom spominje jedno (Historia Musulmana), što je talijanska parafraza naslova objavljenoga 1591. u Frankfurtu (Historiae Musulmanae Turcorum, De Monumentis Ipsorum Exscriptae, Libri XVIII). Za razliku od njemačkoga humanista, jednoga od utemeljitelja moderne orijentalistike, pisci »ugarskih povijesti« ostaju u predgovoru neimenovani, ali se ubrzo ispostavlja da je zapravo riječ o jednom jedinome: Antoniju Bonfiniju (1427-1502), rodom iz Ascolija, dvorskom povjesničaru Matije Korvina. Najzagonetniji je Zavorović u najavi svojega autorskog doprinosa. Poziva se na stanovite »ulomke« čiji su autori neposredni sudionici zbivanja, pa bi, prema njegovu mišljenju, ta činjenica njihovim zapisima morala osigurati posebnu težinu (alliquali io presto molta credenza per hauerli ritrouati nelli luochi publici et perche anco veggio, che sono semplicemente scritti senza dependenza alcuna).

Poput zaprisegnutog humanista, Zavorović drži da je na putu do povijesne istine filologija jedna od najpouzdanijih pomoćnica. Već na samom početku u nekoliko navrata nenametljivo uvjerava čitaoca u svoju višejezičnu kompetenciju (Olouo che in lingua Bossinese non vol dir altro che piombo, A4v; Monte negro, quello che in lingua Szlaua si dice Csarnagora, Hertzegouina vol dir Ducado, A5). Nije stoga neobično što kratka monografija započinje etimologijom: Bosna se tako zove po Besima, drevnome narodu, »koji su se promjenom slova e u o prozvali Bosima«. Poslije toga objašnjenja, za koje priznaje da je preuzeto iz Bonfinija, slijedi geografska skica, u kojoj se Bosna prvo omeđuje prema susjednim zemljama, pri čemu se podjednako uvažavaju i knjiški autoritet Ptolemeja i aktualno stanje. U opisu znamenitosti najviše pažnje zaslužuju četiri rijeke (Bossina, Xeliznicza, Migliatszka, Barbasz /!/), te nekoliko gradova i utvrda (Gradiska, Kamengrad, Kgliucs, Yezero, Iaycze, Bagna luka, Pruszacz, Trauunik vissoki /!/, Szrebarnik, Bobouacz, Serraeuo). Događaji iz prijelomne 1463. zaslužuju tek stranicu i pol, ispričani su telegrafskom kratkoćom (Mahumet Imperator de Turchi... aquistň molti altri luochi, cittŕ et castelli, prese et amazzň il R#, acquistando al fine tutto il regno della Bossina...). U nastavku se, bez preciznih vremenskih naznaka, pripovijeda o ponovnom Korvinovu zaposjedanju Jajca i turskom pokušaju da ga povrate.

Poslije Lewenklawa Zavorović za svjedoka poziva Bonfinija, kojega lakonski naziva samo historia... Ongara. No tom prešućivanju ne treba pridavati posebnu pozornost, jer se Bonfinijevo ime inače susreće u Zavorovićevu tekstu; prije će biti riječ o suvremenom razumijevanju intelektualnoga vlasništva, u kojem obavijest ima apsolutnu prednost pred osobom koja ju je posredovala ili oblikovala. Iz Bonfinijevih Rerum Ungaricarum decades Zavorović doslovce prevodi kraj desete knjige treće dekade (III, 10, 313-347). Gotovo četverostruko dulja, ova, »ugarska« verzija, velikim je dijelom neprispodobiva prvoj, jer je usredotočena na događaje post festum. U Bonfinija se, naime, u spomenutom odsječku ne pripovijeda o padu Bosne, nego o ponovnom zauzimanju Jajca potkraj 1463, pola godine poslije sloma bosanske države. Već prvi reci pokazuju da Zavorović svoju ulogu ograničava na vjerno prenošenje onoga što je zapisano u talijanskoga povjesničara. Bonfinijev opis Jajca (Haec urbs est in edito monte sita... quam duo amnes circumfluunt preruptisque rupibus et vadis obfirmant, ad radices montis et urbis ambitum confluunt admixtique una in Savum deinde feruntur...) u Zavorovića se čita kao... Iaycze, luoco posto sopra vn monte alto... attorno del quale corrono doi fiumi che all'entrata del luoco, et alle radici del monte si giungono insieme, da doue vnitamente correndo entrano nel Sauuo. Zavorović toliko doslovno slijedi Bonfinija da preuzima i njegove digresije, poput one o djeci Đ urđa Brankovića, tek ih nešto podrobnije obrazlaže (u Bonfinija: Res est altiuscule repetenda; u Zavorovića: Ma per maggior intelligenza della historia qui parlaremo alquanto piu particolarmente della Geneologia de Principi della Seruia). Ta, »ugarska« verzija, završava događajem koji sudbinu Bosne ostavlja optimistično otvorenom: turskim odustajanjem od podsade Jajca početkom rujna 1464. Prema Bonfiniju, ključnu je ulogu pri tom odigrao bosanski gubernator i hrvatski ban Emerik Zapolja, jer su se Turci razbježali na samu vijest o njegovu dolasku (Emericus sola fama civitatem acerrima obsidione liberavit: Emerico con la sola fama liberň Iaycze).

Poslije teze i antiteze dospijevamo napokon do trećega, završnoga dijela, koji Zavorović ponovno nedvosmisleno najavljuje kao svoj autorski doprinos (Dapoi che habbiamo inteso l'oppenioni de Musulmani et d'Ongari intorno alle cose della Bossina, # conveniente racontare anco la nostra, A8). Na šest stranica koje slijede pripovijedanje je uglavnom usredotočeno na događaje iz svibnja i lipnja 1463, s nešto zahvaćanja u pretpovijest i s dvostrukim epilogom: prvim, sretnim, s kraja ljeta 1464, kad je odbijena turska opsada Jajca, i drugim, kad je Jajce konačno palo »nekoliko godina potom«. Posljednji dani bosanske države evocirani su u ovom dijelu s vidljivom literarnom ambicijom. Na povijesnoj pozornici ključni likovi dobivaju više prostora, poput papinskoga poslanika Nikole Modruškoga, brzopletoga i nesretnoga Stipana Tomaševića, hrabrog ali neopreznog Matije Korvina, koji je očigledno podcijenio ozbiljnost turskih namjera. Usprkos sažetosti, u dramatičnoj priči ima vremena i za upravni govor, kao što je gorko predbacivanje Stipanovo Modruškomu (»Ti si me uvalio u ove nevolje, ti si me svojim savjetima naveo da osvajam tvrđave cara koji je toliko moćan da mu se jedva mogu oduprijeti snage cijeloga svijeta!«). Humanistički historiograf s moralističkim ciljem pred očima ne propušta priliku pokazati kako u velikim iskušenjima do izražaja dolaze raznolike ljudske slabosti i vrline. Papin legat na povratku iz Ugarske zgranut na obali Save gleda bosansko kraljevstvo u plamenu, a na vijest o kraljevoj pogibiji i propasti države onesviješten pada s konja (B2); tvrdi grad Bobovac, kraljevsko sjedište, ne bi bio pao da ga već nakon tri dana nije izdao bivši pataren Radak (heretico et poi falso catholico), iako je imao dovoljno streljiva i živeža da se opire dvije pune godine (Bv). S druge strane, Muhamedov pokušaj da povrati Jajce 1464. propada zbog toga što su se branioci junački držali (quelli di dentro gagliardamente si difendeuano, B2).

Za razliku od sretnoga kraja »ugarske« verzije, koja se prekida u trenutku kad se nepobjedivi Muhamed Osvajač tako žurno počinje povlačiti od Jajca da ostavlja topove i opsadne naprave, Zavorović zna da je pravi svršetak kudikamo nepovoljniji za kršćansku stranu. Izostavljajući precizne kronološke naznake (alquanti anni dopoi) i ne spominjući nikakvih imena, osim toponima Carevo polje, šibenski povjesničar podsjeća na pad Jajca 1527. Iako bi se takav prevratni događaj, nestanak posljednjega traga kršćanske vlasti u Bosni, mogao učiniti najzgodnijom međom rasprave, Zavorovićevo djelce ima i jedan anakronični dodatak. Njegova knjižica završava podsjećanjem na Katarinu Kosača (1424-1478), kćer hercega Stjepana, udovicu pretposljednjega i maćehu posljednjega bosanskoga kralja. Ukratko se spominje njezina smrt u izbjeglištvu u Rimu i opisuje grob pred glavnim oltarom u franjevačkoj crkvi Aracoeli. U latiničkoj transkripciji donosi Zavorović njezin vlastoručni epitaf, prvobitno uklesan bosančicom (Catharini Kragliczi Boszansskoi...), a potom i prijevod na latinski (Catherinae Reginae Bossinensi..., B3). Zanimljivo je da se u oba slučaja kao datum smrti navodi 25. X. 1474, četiri godine prije no što je kraljica Katarina doista umrla. Nije očigledno riječ o tiskarskoj pogrešci, jer istu krivu godinu ponavlja i rodoslovlje obitelji Kosača na posljednjim dvjema stranicama knjižice.

Tko je prvi hrvatski povjesničar Bosne?

Taj trostruki propust lako bi mogao poslužiti kao dodatna ilustracija tvrdnje o Zavoroviću kao nepouzdanom i nekritičnom povjesničaru, kakva se ustalila i prije no što smo poznavali knjižicu o propasti Bosne. No ta faktografska omaška — ni jedina, ni najkrupnija u Ruina et Presa — upućuje nas u smjeru koji bi i za Zavorovića i za povijest nacionalne historiografije mogao biti interpretativno plodonosniji od gole inventure krivih navoda. Izvore za posljednji, treći dio rasprave Zavorović je u predgovoru kriptično najavio kao alcuni fragmenti degni di fede, scritti da persone state nel fatto. No kad ti ulomci i osobe u njegovu kurzornom pregledu napokon dođu na red, nigdje se poimence ne spominju nijedan naslov i nijedan autor! Dakako, specijalisti za razdoblje znat će u kojem pravcu treba tragati, pa će se na popisu mogućih izvora zacijelo naći bizantski povjesničar Laonik Halkokondila (De origine et rebus gestis Turcorum), Enea Silvio Piccolomini u Gobelinovu izdanju (Commentarii rerum memorabilium quae temporibus suis contigerunt), Poljak Jan Dlugosz itd. Takva Quellenforschung zahtijeva drukčiji aparat, drukčiji žanrovski kontekst i kudikamo veći prostor no što nam je u ovoj prigodi na raspolaganju. No na jedan trag treba već sada upozoriti. U nekoliko važnih pojedinosti, pa i u citiranom iskrivljenom epitafu kraljice Katarine, ili, primjerice, nepreciznoj genealogiji Kosača, Zavorovićev tekst upadljivo se podudara s pričom o Bosni kakvu zatječemo u poznatom Kraljevstvu Slavena (Il Regno de gli Slavi) dubrovačkoga benediktinca Mavra Orbinija (†1611). S obzirom na to da se djelo mljetskoga opata pojavilo prije od Zavorovićeva (Pesaro, 1601), rješenje se čini jednostavnim: ili su posrijedi zajednički izvori, ili se Šibenčanin krišom ugledao u Dubrovčanina.

No, zdravorazumsko zaključivanje ubrzo nailazi na ozbiljne poteškoće. Ako je riječ o zajedničkim izvorima, dosadanje istraživanje Orbinija ne daje zadovoljavajući odgovor na sva pitanja, uključujući i neka bitna. Odakle, primjerice, obojici isti krivi podatak o smrti Katarine? Posrijedi ne može biti, kako se do sada pretpostavljalo za Orbinija, kaligrafski priručnik Giovanbattiste Palatina (Libro... nel qual s'insegna a scrivere ogni sorte di lettera..., Rim, 1547), jer ondje stoji ispravna godina. Odakle, usprkos toj zajedničkoj zabludi, nemale razlike u hrvatskoj verziji epitafa, koji je u Zavorovića kraći? Kako to da rabe drukčiji pravopis (u Orbinija /k/ = ch, /ž/ = sc, /c/ = z, u Zavorovića /k/ = k, /ž/ = x, /c/ = cz)? Kako to da nijedan od dvojice autora ne zna da je u trenutku kad pišu svoje povijesne oglede na Katarininu posljednjem počivalištu već desetak godina promijenjena nadgrobna ploča i uklesan drukčiji nadgrobni natpis, s krivim podatkom o tome da je Katarina sestra, a ne kći Stjepana Vukčića? Odakle, napokon, obojici identična genealogija obitelji Kosača, s fantomskim Vukom Hranom na početku, sa Sandaljem, Vukom i Vukcem kao sinovima Vlatkovim a ne Hraninim, te zagonetnim Vukićem kao četvrtim bratom?

S druge strane, ako pretpostavimo da je Zavorović nemilice ekscerpirao pedesetak Orbinijevih stranica, kako objasniti ne baš malobrojna mjesta na kojima se šibenski povjesničar razilazi s Orbinijevom verzijom? Primjerice, za razliku od Orbinija, Zavorović ne dolazi u napast da u priču o Muhamedovu osvajačkom pohodu uplete i prijelaz preko fantomskih rijeka Ilirisa i Dorobice. Ili: epizoda o vjerolomnom zapovjedniku Bobovca u obojice očigledno potječe iz memoara Pape Pija II, no dok Orbini latinsko Radaces i u margini i u tekstu pretvara u Radich, Zavorović ostaje pri izvornome obliku imena, prilagođujući ga vlastitom ortografskom uzusu (Radak).

Kako se ispostavlja, knjižica koju je u posljednjem ljetnjem i prvom jesenskom mjesecu 1598. sastavio gentil'huomo Sebenzano otvara niz pitanja na koja će pouzdane odgovore tek trebati potražiti. Ruina et Presa očigledno nije plod višegodišnjega specijalističkog interesa, nego slučajne narudžbe, koju je autor nedvojbeno shvatio kao dobru priliku da se u važnom intelektualnom i knjižarskom središtu predstavi kao povjesničar. Iz te perspektive kratki ogled valja ponajprije shvatiti kao svojevrstan habilitacijski rad, kojemu je osnovna zadaća bila uvjeriti mletačkoga patrona u to da se u Zavorovićevoj ladici čuvaju i ambiciozniji rukopisi. No koliko se god šibenski humanist s razlogom ograđivao defenzivnim sintagmama (poca fatica; poc'opera), njegova knjižica ipak ima jednu zaslugu koju nikakav topos skromnosti ne može zasjeniti: to je prva specijalizirana rasprava o propasti srednjovjekovne bosanske države. Dakako, prvenstvo samostalne bibliografske jedinice ne znači da je time osporen i kronološki prioritet Orbinijeva prikaza, koji do daljnjega ostaje prvi hrvatski povjesničar Bosne. No odnos dvojice autora valjat će ubuduće istraživati vrlo pomno, uzimajući, dakako, u obzir i Zavorovićev opus magnum, povijest Dalmacije. Ne treba, naime, zaboraviti da je Zavorovićeva knjižica, doduše, objavljena 1602, ali je prema predgovoru bila dovršena četiri godine prije, dok je Orbinijev predgovor Andriji Bobaljeviću datiran 1. ožujka 1601, tek nekoliko mjeseci prije nego što je Il Regno de gli Slavi izišao iz tiskare.

Bez obzira na rezultate takva komparativnog istraživanja i moguće nove spoznaje o osobnim kontaktima ili cirkulaciji rukopisa na istočnoj obali Jadrana, već sada je jasno da treba revidirati rašireno mišljenje prema kojem se najraniji hrvatski interes za bosansku povijest očituje zapravo kao lokalni dubrovački interes za vlastito zaleđe. Između Dubrovčana Orbinija i Lukarevića (Copioso ristretto degli annali di Rausa, Venecija, 1605) od sada valja naći mjesto i za Šibenčanina Dinka Zavorovića, koji na opipljiv način ispravlja Klaićevu tvrdnju o tome kako »iza Orbina nenalazimo u cielom 17. stoljeću više pisca, koji bi baš bosansku poviest pisao«. No osim što uspostavlja geografsku ravnotežu i ispravlja bibliografski previd koji su za velikim povjesničarom ropski ponavljali njegovi nastavljači, Zavorovićev spis razbija i jedan žilaviji stereotip. Nastala u vremenskom tjesnacu, pretjerano sažeta, neizbrušena i neodvagana, Ruina et Presa jasno svjedoči o tome da je u hrvatskom Seicentu — barem na početku — postojala samostalna refleksija o Bosni, koja će se tek kasnije utopiti u baroknom slavizmu i protureformacijskoj filologiji vatikanske Ostpolitik.

Darko Novaković