Revija za rastanak

Revija za rastanak

Izložba maturalnih radova i modna revija učenika Škole primijenjene umjetnosti i dizajna, Zagreb, lipanj 2000.

Rastanci su uglavnom tužni. Oni su malo umiranje. Oproštaj s nečim (ili nekim) što ostavljamo iza sebe. S rastankom odlazi i djelić nas samih. Toga postajemo svjesni kasnije. Kad bacimo pogled unatrag. Ili prije nego zauvijek odemo. Rastanak sa školom uglavnom nije bolan. Godinama ga priželjkujemo. Koliko li smo puta poželjeli posljednji izlazak iz klupe, onaj posljednji zvuk zvona, jurnjavu po hodniku na kraju kojega su vrata. Vrata iza kojih je sunce, a pred nama život. Jjjess. (To je onaj zadovoljni usklik koji je obično popraćen žustrom, pobjedničkom gestikulacijom šake, a zajedno označavaju dobro obavljen posao.) A da u životu iznad nas nije uvijek sunce, saznajemo vrlo brzo. Jedni pri upisu na fakultet, a drugi pri pokušaju da se zaposle. I jedno i drugo je neizvjesno. Osobito danas.

Škola primijenjene umjetnosti i dizajna njeguje osebujne rastanke. Za pamćenje. Osobito za one kreativnije i nadarenije. Zbog toga su se i upisali u tu školu. »To su oni otkačeni... umjetnici.« Od svojih se gimnazijskih vršnjaka razlikuju po rukama. Rijetki imaju njegovane nokte. Ispod njih su ponekad ostaci ljepila, boje ili gline. To su tragovi njihovih radova.

Diskrecija zajamčena

Ovogodišnji oproštaj maturanata zbio se 27. lipnja. Svečanost je započela podjelom svjedodžbi koje im je u prisutnosti mnogobrojnih profesora uručio ravnatelj, profesor Rudolf Gruden. Nakon toga uslijedilo je otvorenje izložbe maturalnih radova u Salonu Izidor Kršnjavi u prizemlju škole. Izbor najboljih radova sa devet odjela koliko ih škola ima (aranžersko-scenografski, fotografski, grafički, keramički, kiparski, slikarski, tekstilni, unutrašnje arhitekture i za dizajn metala), samo je djelić bogate produkcije koja se našla pred očima javnosti. Imali su prilike vidjeti maštoviti nakit od metala, razigrane keramičke oblike, biste od gipsa, moderno dizajnirane stolove i stolce, vješto tkane dekorativne tepihe, umjetničke fotografije, plakate i slike. Tiskalo se mnoštvo posjetilaca, među kojima su prednjačili ponosni roditelji. Šteta što je diskrecija bila zajamčena. Naime, radovi nisu bili označeni potpisima autora pa su samo pojedinci znali komu što pripada. Šteta, jer ovaj put pravo na privatnost nije bilo prijeko potrebno.

Kad je zbog mnoštva znatiželjnika zrak dosegnuo maksimalni stupanj zasićenosti ugljičnim dioksidom, društvo se počelo razilaziti. Većina je krenula prema atriju Muzeja za umjetnost i obrt, koji već godinama dobrohotno ustupa prostor školi. Modna revija Tekstilnog odjela uglavnom je vrhunac događanja te večeri. Unutar Bolléovih visokih, toplih zidova, okupilo se znatiželjno pučanstvo. Publika, koju bi svaki rado poželio: dobronamjerna i navijačka (mame, bake, tate, tete, profe, frendovi).

Ležerno i spontano

Uz snažne zvukove disko-glazbe započeo je defile mladih (za tu zgodu priučenih) manekena. Ovogodišnja je revija bila zamišljena dvjema tematskim cjelinama: Oslikani materijali i Treće tisućljeće. Već početkom drugog polugodišta počelo se raditi na idejnim crtežima i izboru materijala. Začetnik projekta, profesorica Mira Balić, imala je oko sebe skupinu mladih entuzijasta koji su željeli pokazati rezultat svoga četverogodišnjeg školovanja. Njezino tolerantno stajalište omogućilo je učenicima iskazati vlastiti pogled na modni izričaj. Njihovi su modeli uzorci onoga što mladi žele nositi. To su jednobojne, prirodne tkanine, pastelnih tonova, ukrašene rukom slikanim detaljima. Odjevni predmeti maštoviti su i provokativni, puni rasporaka koji otkrivaju pojedine dijelove tijela. S obzirom da učenici sami kupuju tkanine, oni ostaju i vlasnici modela pa će o njihovoj udobnosti najbolje prosuditi oni sami. Posao su obavili maksimalno profesionalno, iako su modele nosili oni sami ili njihovi prijatelji. Bili su ležerni, spontani i radosni. Za njihov izgled, šminku i frizure zaslužni su učenici kozmetičari Kemijske i geološke tehničke škole, te frizeri Obrtničke škole za osobne usluge. Kada se mladost udruži s pomoći profesora, Ljiljane Hajdarović, Ane Brkić, Ines Fey Gjurin, i Amira Šepića, koji je realizirao rasvjetu i slajdove na velikom ekranu, svjedoci smo bogata događanja koje će mnogima zasigurno ostati u lijepu sjećanju.

U trenutku dok kljucam po kompjutoru, pišući ovaj sentimentalni tekst (i pritom se uopće ne stidim, mislim, vlastite sentimentalnosti), objavljeni su rezultati upisa na fakultete i akademije. Kandidati i roditelji iscrpljeni su od hvatanja veza, iščekivanja rezultata i buljenja u liste s imenima pobjednika i gubitnika. Pred fakultetima su ovih dana tekli šampanjci i suze. Neznanje, neuspjeh ili peh. Svodi se na isto. Možda jesen donosi uspjeh. A možda sreća namigne sljedeće godine. U međuvremenu, sunce je još iznad nas (...i ozonska rupa također).

Paulina Granec