Reagiranje umišljene plave čarape

Reagiranje umišljene plave čarape

U »Vijencu« br. 164 od 15. 7. 2000, str. 11, u članku Hrvatski gradovi u Shakespeareovoj Iliriji, pozvao sam hrvatske znanstvenike da sudjeluju na Sedmome svjetskom šekspirskom kongresu u Valenciji u travnju 2001, na kojemu ću voditi seminar pod naslovom Shakespeareove Ilirije na moj poziv, žučljivo i zajedljivo, i posve deplasirano, reagirala je u »Vijencu« br. 165 od 29. 7. 2000, str. 9, dežurna članica Kluba umišljenih plavih čarapa, i to bez ikakva razloga i ikakvih argumenata.

Spočitava mi da u svome pozivu nisam naveo dva članka o spomenutoj problematici. A zašto i bih? Nisam donosio cjelovitu bibliografiju objavljenih radova o zadanoj temi, a da i jesam, nikako ne bih spominjao one članke koji znače žvakanje i preživanje tuđih ideja i tuđih stavova te koji, pod plaštem tuđim imena, potiru i ono malo originalnosti što bi se u njima mogla naći; ne bih spominjao ni članke koji pod zvučnim, pseudoznanstvenim i bombastičnim terminima skrivaju siromaštvo i sramotu znanja i znanstvenosti. Na takva znanstvena prerušavanja može se primijeniti izreka o žabi koja je vidjela da se konj kuje, pa je i ona digla nogu.

Navodio sam, dakle, samo značajnu literaturu. O vrijednosti te literature prosuđujem sâm. Kod mene, naime, ne pale nikakva upucavanja. U to se, barem u to, mogla osobno uvjeriti uspaljena i zajapurena članica Kluba umišljenih plavih čarapa.

Julija Kristeva, Mihail Bahtin i umišljene plave čarape

Ipak, učinio sam propust. Nisam spomenuo izvrstan i sadržajan članak Duška Kečkemeta »Grad Split u Shakespeareovoj Iliriji« u kojemu je iznio razloge u prilog Splita kao grada u Shakespeareovoj Iliriji (»Književna smotra«, 1999, br. 112 — 113, str. 187-9). Fantastično! Još jedan grad u Hrvatskoj, Split, kandidat je za grad u Shakespeareovoj Iliriji. Sada je popis znanstvenika koji su bitno pridonijeli znanju o Shakespeareovoj Iliriji ovaj: Josip Torbarina, Rudolf Filipović, Mira Janković, Duško Kečkemet, Richard Webster i Veselin Kostić.

Kako nisam smatrao uputnim da se izgrađenim znanstvenicima nameće ili sugerira metoda kojom će se služiti, te znanstvenike i kritičare koje bi morali čitati, iz pismenog nacrta programa izbacio sam imena Julie Kristeve i Mihaila Bahtina. I što je u tom loše? Očito je, dakle, da u svojoj zaslijepljenoj zajedljivosti umišljena plava čarapa nije shvatila moj članak.

Što se Julije Kristeve tiče, čitatelje upućujem na članak Darka Polšeka objavljen pod naslovom Postmodernističke znanstvene besmislice u »Vjesniku« od 12. 6. 1999. Tome nemam pridodati ništa.

Što se pak Mihaila Bahtina tiče, priznajem i cijenim njegov golemi prinos proučavanju europskoga i svjetskog romana, ali ne priznajem i ne cijenim njegovo izmišljeno »mnogoglasje« i nepostojeće »glasove« što ih je pronašao (izmislio) u djelu F. M. Dostojevskoga, a koji su najobičnija pravoslavna fata morgana.

O tome sam se osvjedočio sâm, proučavajući Bahtinov odnos prema Dostojevskom i Shakespeareu, a mnogo poslije, kada sam proučio relevantnu literaturu, otkrio sam da i nisam sâm, da imam sumišljenike. O svojim otkrićima referirao sam na mnogim simpozijima Međunarodnog društva za proučavanje života i djela F. M. Dostojevskoga i, na moje veliko zadovoljstvo, dobio sam potporu i priznanje vodećih svjetskih rusista, posebno ruskih.

Međutim, postoji u nas, ali i u svijetu, čitava armija poluinteligenata koji, skrivajući se iza tuđih autoriteta i kultnih imena, prikrivaju svoju beznačajnost. A kada se netko usudi reći nešto što bi prema njihovu mišljenju moglo ocrniti njihove idole, u slamnatim vijugama njihova mozga dolazi do užasnih poremetnji, do stravičnih požara, kao da je došao smak svijeta. Svjedoči o tome žučljivo i zajedljivo reagiranje dežurne članice Kluba umišljenih plavih čarapa Gige Gračan.

Ovaj sam odgovor napisao zbog čitatelja »Vijenca« čijem glavnom uredniku zahvaljujem na tiskanju poziva na Svjetski šekspirski kongres. Taj je poziv, iznenađujuće brzo, urodio već i prvim plodovima suradnje.

Mladen Engelsfeld