Razuzdane slike prošlosti

Razuzdane slike prošlosti

Dekameronske zgode Lapsus Teatra, u režiji Jasminka Balenovića, spoj su pričanja i glumljeno improvizirane glume, kao i malo manje glumljene, ali opet namjerne, nevješte uporabe nekoliko priručnih glazbala

Pokvarene koludrice, začuđeni sveci, napaljeni fratri, rogati muževi i nimalo čedne i suzdržljive ženice čine svijet poznat iz onog vremena kada su se moral i duhovna ljepota vagali s kratkoćom života. Na toj kužnoj vagi preteže životna radost, odnosno sve ono što je sumrakom vremena naznačeno ne kao život, nego kao preživljavanje, tj. proživljavanje.

Takav je svijet Boccacciova Dekamerona, najboljeg spoja retorike i zametka onoga čemu će tek nekoliko stoljeća i nekoliko krugova dubine kasnije, i jedan markiz dati ime. Osim što krv uglavnom ne padne, raspon ljudske mašte korišten u igrama i igricama mladeži 14. stoljeća, potpomognut okružjem gluposti i sladostrašća, rezultira fantastičnim obratima i situacijama u kojima bi rijetko tko volio da se nikad nije našao.

Tako je Teatar Lapsus, grupa na more neputujućih glumaca skupljenih po matičnim kućama grada koji ljeti spava, odlučila toplo doba osvježiti razuzdanom prošlošću, točnije njezinom poznatom slikom, spomenutim Dekameronom. No, Dekameron koji lapsusovci igraju pod vedrim nebom u Atriju Tituša Brezovačkog — koliko bremenitih imena u jednoj rečenici! — nije mogao izbjeći svoje vrijeme, i baš zbog toga vrijedi više od puke reciklaže.

Dakle, spomenuti Dekameron, i to se sada odnosi na predstavu, rasuta je struktura, složenac okvira i ispadanja iz njih, u koje su, osim samih Boccacciovih priča, obuhvaćeni i umijeće glumaca i vještina dramaturškog rada Sanje Ivić. Okvir prvi, uvod glumca, sastavni dio svake onodobne dobro učinjene dramske tvorevine, već ulaskom drugoga gubi na dostojanstvu, ali dobiva na suvremenosti.

Naime, osim što su nam veličajno, ali opet, dakako, skromno i ponizno došli prikazati svoje malo, nevažno djelce, oni u času otvaranja zapravo čekaju svog impresarija, čekaju da prava stvar počne. Kako godoovskoga meštra nema, glumci sami počinju pričati priče, potkrepljujući ih, obično nevoljkom primjenom i svog zanata.

Tako su dekameronske zgode Lapsus Teatra, u režiji Jasminka Balenovića, spoj pričanja i glumljeno improvizirane glume, kao i malo manje glumljene, ali opet namjerne, nevješte uporabe nekoliko priručnih glazbala. Nažalost, umijeće glumca ne pita o veličini ili ozbiljnosti predstave, niti o njezinu kontekstu, pa se ipak mora napomenuti da se prvom među jednakima pokazala Ksenija Ugrina, što zbog nasilničkog vladanja scenom, a što zbog snage i staža. Od šablonske glumice, preko koketne zavodnice do nezaboravne sestre Filomene, u njezinu se nastupu jednostavno vidi promišljena zezancija.

U snazi i gesti ne posustaje ni Kristijan Ugrina, ali zato opasno pada na pjevnosti i izražajnosti glasa. Komiku uprizorenja Dekamerona Vanja Ćirić shvatila je i odveć dosljedno, pa većinom neurotično skviči, ali tko ne bi kada mu preostaju uloge jastuka ili sokola. Uklopljenost Davora Svedružića svela se na gegovsku komiku muške plavuše i razrokog rogonje.

Usprkos u ponekom času vapijućem nedostatku glazbe, Dekameron izvlači i scena Zlatka Boureka, a pogotovo kostimi Katarine Radošević Galić s tipičnim bourekovskim lascivnostima. Osim u kostimima, Bourekova opčinjenost kurativnim elementima prepoznaje se i u bećarcu iste tematike, koji je jedan od funkcionalnih, ali ipak vidljivo umetnutih dijelova ove predstave.

Od priče do priče, nazivnik Dekamerona ne treba dugo tražiti, ali ga je potrebno reći. Naime, u kakav god postmoderni, napisani ili prepisani plašt Dekameron bio zaogrnut, pohlepa, pohota, proždrljivost, lijenost i glupost pokretači su ljudskoga djelovanja, vječni i neuništivi. U skladu s time dobro bi bilo u gornjogradskom zametku metropole pronaći još poneki ambijent kazališnog potencijala kao što je to Atrij Tituša Brezovačkog. Možda, napuni li se, pa makar malo, publikom i glumcima, nećemo s takvom đelozijom gledati na one pozornice kojima ribe i riva daju dodatni, recimo tako namjerno, štimung.

Igor Ružić