Psovke i susjedi

Poimanje susjedstva kao vlastite vrijednosti strano je onima koji ni svoje susjede i sugrađane u svakodnevnom životu ne shvaćaju kao susjede i s njima komuniciraju psovkom i kletvom, odmazdom i dišpetom

Staro je pravilo: ako se netko ne bavi politikom, politika će se baviti njime. Osjetili su to već svojim svečanim otvaranjima i dva naša najveća ljetna festivala, Dubrovačke ljetne igre i Splitsko ljeto. Nakon deset godina ideoloških apoteoza i političkih govorancija o tim prigodama, nova vodstva festivala odlučila su potpuno ih depolitizirati, što je kulturna javnost blagonaklono prihvatila.

Doista, državna politička vrhuška, predvođena predsjednikom Republike Stjepanom Mesićem prisustvovala je, ali nije sudjelovala u svečanostima otvaranja. Dubrovački gradonačelnik Vido Bogdanović u pozdravnom se govoru ponio samo kao dobar domaćin, pa možda, donekle neprimjereno, i kao ceremonijalmajstor koji se pozivao ugledne goste otvaranja da zauzmu mjesta na svečanoj tribini, od onih koje je zaista morao pozdraviti kao što su, uz Mesića, predsjednici Češke i Slovenije, do onih koje nije trebao, kao što su razni pomoćnici i zamjenici ministara.

U Splitu su, što se ceremonijala tiče, otišli korak dalje. Korifeji svečanoga čina bili su glumci. Ana Karić pozdravila je festival u ime hrvatskoga glumišta, a otvorio ga je Boris Dvornik, legenda splitskoga tejatra. Ipak, politički zakulisnjaci doveli su iz raznih razloga i takva otvaranja u pitanje, nasilno ih politizirajući, pokušavajući iz toga za sebe izvući neke poene.

Mnogo nesmiljenije obrušili su se na otvaranje Splitskog ljeta. Promptno se nakon njega sastalo poglavarstvo Županije splitsko-dalmatinske i prihvatilo sugestiju svoga člana Ivana Boškovića da osudi »sramotni događaj« koji je zbio na otvaranju, nastup skupine The Beat Fleet s pjesmom Genije, koja je svojom »vulgarnošću« pljuska svima koji uče mladež da ima neprikladnih i nepristojnih riječi, »a pljusku su dobili i grad Split i Marko Marulić, čija se slavna Judita nakon toga psovačkog nastupa praizvela kao opera Frane Parača«. Poglavarstvo je zbog toga odlučilo ubuduće više ne sufinancirati festival, a župan Branimir Lukšić povukao se iz Odbora.

Što je bila ta pljuska Splitu i »dobru ukusu«? Vodstvo Ljeta odlučilo je da otvaranje bude prožeto lokalnošću i univerzalnošću. Zbog toga je počelo Tijardovićevom arijom Daleko me biser mora i ulomkom iz Bajamontijeva oratorija, pa se, nakon nastupa argentinskih i mongolskih umjetnika, vratilo suvremenom Splitu nastupom spomenute skupine, tipičnih predstavnika u našemu rocku vrlo cijenjene tzv. splitske urbane gerile. Najnovija pjesma skupine T. B. F. sadrži sljedeće sporne stihove: »Ti si najbolji, moraš znat / I zato nemoj zajebavat i nemoj srat«; »Ja imam rješenje za gospodarsko sranje / Jednostavno triba sadit banane«; »U redu, Alberte, ovo je u redu / Al koji je ovo kurac, donesi kredu...«.

U svojoj obrani ravnateljica Ljeta Mani Gotovac poziva se na »umjetnost psovke«. Po mome mišljenju, u spornim stihovima se ne psuje, nego se koriste kolokvijalni izrazi koji označavaju neke ljudske organe i fiziološke radnje, koji u svakodnevnom žargonu imaju metaforičku ili emfatičku vrijednost. Samo se najveći konzervativci mogu zgražati nad takvim izrazima. Oni su vjerojatno anđeli koji nemaju tih organa niti obavljaju takve radnje. A takvi i slični izrazi odavno su u umjetničkoj uporabi. Spomenimo se Marulićeva suvremenika Rabelaisa, sjetimo se nekih Držićevih sočnosti. Riječju merde godine 1896. Jarry je promovirao ovostoljetnu kazališnu avangardu. Konačno, ni sam Marulić, na kojega se Bošković tako patetično poziva, nije u mladosti bio nikakav svetac, pa bi, da živi danas, možda i on bio pripadnikom urbane gerile.

Politiziranje tobožnje psovke samo je po sebi psovka nad slobodom umjetničkog izraza. U Dubrovniku su pak psovku napravili od tople i ljudske riječi susjedi. Ravnatelj Igara Slobodan P. Novak obratio se u povodu njihova početka pismenim proslovom javnosti, u kojemu je Gradski odbor HDZ-a pronašao ovu »blasfemičnu« rečenicu: »Dubrovnik modernom svijetu i Europi u svojoj bližoj regiji danas više nego ikada do sada želi uz pomoć svog Ljetnog festivala još jednom poslati poruku o susjedstvu kao o svojoj vlastitoj vrijednosti.« Obraćajući se ministru Vujiću, ti konzervativci užasnuli su se nad tom toplom ljudskom porukom, u ime patetičnog pozivanja na užase i žrtve bliske nam prošlosti: »Čemu, gospodine ministre, ovakva poruka Vašeg zaposlenika kada ovaj kraj i pati i još će dugo patiti za poginulim braniteljima, momcima ovog kraja i cijele Hrvatske, koji su žrtve susjeda, odnosno po gospodinu Novaku 'svoje vlastite vrijednosti'...«

Novak je s pravom na takvu politikantsku patetiku odgovorio da je izriču »oni koji su Hrvatsku kroz proteklih deset pretvorili u... tamni vilajet bez susjedstva«. Tome valja dodati da izricatelji anateme nad susjedstvom, pretpostavljam Dubrovčani, ne poimaju ni dubrovačku povijest ni položaj suvremene Hrvatske u svijetu.

Oni su i dalje zagovornici Tuđmanove floskule da »Dubrovnik nikada nije bio na Balkanu«. Naprotiv, Dubrovčani slavnu povijest imaju zahvaliti najviše tome što su se stoljećima održavali kao vrata prema Balkanu. Grad je bio okružen moćnim susjedima koji su ga mogli progutati kao zalogaj, a s njima je zbog svoga samoodržanja savršenom diplomatskom ravnotežom uspijevao živjeti u miru, na vlastiti probitak, spašavajući svoju dragocjenu školjku slobode priljubljenu uz hrid od moćnih valova političkih turbulencija.

To dubrovačko povijesno iskustvo valja biti misao vodilja svakome komu je do slobode i neovisnosti male Hrvatske, nalik Dubrovniku u ovodobnom velikome svijetu. Sa susjedima vazda dobar, pa bili oni, kao u dubrovačkoj povijesti, svi odreda najgori neprijatelji i radili ti o glavi. Na to je Novak mislio govoreći o Igrama kao o osjećanju susjedstva »kao vlastite vrijednosti«.

Naravno, takvo poimanje susjedstva strano je onima koji ni svoje susjede i sugrađane u svakodnevnom životu ne shvaćaju kao susjede i s njima komuniciraju psovkom i kletvom, odmazdom i dišpetom. Suživot je mudrost koju valja naučiti ne zgražanjem nad tobožnjim prostaštvom i nekulturom drugih, nego pokušavanjem poimanja njihovih motiva. Festivali su mogućnost za vježbanje takva načina života. Prelamanje političkih prokletstava nad njima ne odmaže samo njima, nego svima nama.

Dalibor Foretić