Prognanički romagnero

Prognanički romagnero

Igor Štiks je do dvadeset i treće godine uspio pisati književne kritike, urediti izbor domaće proze devedesetih 22 u hladu (s Daliborom Šimpragom) i objaviti roman Dvorac u Romagni

Roman Dvorac u Romagni sastoji se od dvije prognaničke priče. Enzo Strecci se u 15. stoljeću pred Habsburzima sklanja iz Lombardije u Romagnu, a današnji redovnik, podrijetlom s Raba, sklanja se ispred progona Informbiroa u Italiju. Igor Štiks je iz Sarajeva stigao u Zagreb. Što je zajedničko tim, i svim ostalim, progonstvima?

— Svaki će čitatelj vrlo lako povezati moje osobne podatke s podacima koje u romanu saznaje o Enzu Strecciju, koji je izbjegao iz Lombardije, ili našem Talijanu koji s Raba bježi u Italiju. Neki sam dan gledao dokumentarac o svjetski poznatom modelu Iman, inače ženi Davida Bowiea, koja je u sličnim godinama kao i ja izbjegla iz ratom zahvaćene Somalije u Keniju. Bez obzira što se brzo adaptirala na kenijske uvjete, kao i ja na hrvatske, naglasila je osjećaj stranstvovanja te svoju sposobnost da živi bilo gdje i da se prilagodi na bilo kakvu sredinu, kada je već jednom prisilno morala napustiti vlastitu kuću i dotadašnji život. U tome sam prepoznao mnogo vlastitih iskustava. Odlazak iz Sarajeva prijelomni je trenutak u mom životu, zbog kojeg je Sarajevo i sve ono što se vezuje uz taj grad dobilo jednu od važnijih uloga u konstituiranju mog identiteta. Pritom bi nesumnjivo lagao kada bih rekao da osam godina provedenih u Zagrebu na mene nisu ostavile nikakav utjecaj. Dapače. No, mogu reći da svaki čovjek u izbjeglištvu živi paralelan život. Onaj izbjeglički i onaj koji je mogao živjeti a da nije postao izbjeglica. Zanimanje za tuđe izbjegličke sudbine, bez obzira na vrijeme ili prostor, iz te mi se perspektive čini na neki način logičnim.

Ljubav glavu movea

U obje priče postoje, analitički razlučive, mala/osobna povijest i velika/kolektivna povijest. Prema modelu koji nudiš u romanu tragedija počinje iz male povijesti, kada netko nekoga »okleveta« (kao Josefa K.) zbog prijestupa u žanru velike povijesti. Tragedija je, dakle, urota susjeda i povijesti, ili se varam?

— To si dobro zapazio. Naime, renesansni pjesnik strada kao špijun, iako je zapravo njegova osnovna krivnja što se zaljubio u ženu lokalnog moćnika. Činjenica da je iz Lombardije došao u Romagnu u prijelomnim vremenima samo je poslužila kao dobar alibi njegovim progoniteljima. Redovnik kojeg susreće Bosniaco u Romagni stradao je i pobjegao s Raba kao informbiroovac, a grijeh mu je ljubav prema kćeri lokalnog komandira milicije. Temelj za njegovu osudu nađen je u tome što mu je otac komunistički disident, a obojica su još uz to i Talijani, što je samo po sebi 1948. bilo dovoljno da se nastrada. U oba slučaja junaci, kako si rekao, »male priče« stradavaju u žrvnju »velike priče«. Osobna ljubomora, mržnja i privatna osveta uvijek se vrlo dobro mogu maskirati domoljubljem.

Renesansno doba u kojemu se zbiva Streccijeva priča osvijetljeno je lomačama, koje počivaju na žaru inkvizicije. Inkvizicijski proces u romanu se događa četiri stoljeća poslije, na Rabu u doba IB-a. Prepoznaješli danas igdje inkvizitorske potencijale?

— Naše je vrijeme, pritom mislim na posljednjih deset godina, obilovalo primjerima iz slične prakse. Ako bismo analizirali ponašanje Tuđmanova režima (mislim da dalje ne treba ići) mogli bismo lako detektirati stalno proizvođenje »drugog«, onog što se ne uklapa u društveno najpodobniji model. Prvo su to bili Srbi, a onda su na red došli Bošnjaci i ostali, pa se na kraju među vlastitim žitom tražilo kukolje. Od tada nisu bili podobni ljudi iz nekih krajeva (na primjer, Istre ili nekih nepokornih krajeva Bosne), partizanskih obitelji, ateisti ili famozna »djeca oficira JNA«, a broj Tuđmanovih »vragova« se samo širio sve do onih koji vole malo sofisticiraniju umjetnost od naive ili poznaju strane jezike. Svi su oni bili sumnjivi i svi su odudarali od prototipa-monstruma koji bi se sveo na Hrvata koji nedjeljom ide u crkvu, misli da nije Slaven, dobro pazi da umjesto tisuću ne kaže hiljadu, koji je zaboravio da je uopće živio u Jugoslaviji — a ako se i čega sjeća to su zidovi tamnice — uživa u slavonskoj tamburi, na zidu drži Tuđmanovu sliku, panoramu Zagreba i kakav »naivni« sjevernohrvatski motiv, zazire od pokvarenog Zapada, ali pritom misli da treba ulupati pedeset milijuna maraka u stadion kako bi taj Zapad vidio kako igramo nogomet pod budnim i stručnim okom šefa države. Naravno, na stadionu bi se isključili mikrofoni da svijet ne vidi kako »šačica onih koji se nisu pomirili s postojanjem hrvatske države« viče: »Franjo, pederu!«. Mislim da se tu može naći jako puno »inkvizitorskog potencijala«, a ne treba zaboraviti da su mnogi ljudi neuklapanje u zadane modele platili glavom.

Od žića do kiča

Pripovijedanje je začinjeno, za moj ukus ponekad odveć izravnom, ironijom. Recimo, djevojčice iz 1948. politički nekorektne, Enzu Strecciju u usta su stavljene riječi jebote patak... Zašto si se između, pretpostavljam, straha od patetike i ironiziranja anakronizmima odlučio za posljednje?

— Odmah treba reći da tekst romana nije tako smrtno ozbiljan kao teme o kojima smo dosad govorili. Upravo suprotno, humor i ironija pomogli su čitljivosti i zanimljivosti teksta, a možda su i podvukli tragičnost zbivanja. Vrlo česta patetika pri opisu tragičnih događaja ozbiljno može naštetiti literaturi. Sjećam se kada sam jednom bosanskom piscu prigovorio eksplicitnost i otvorenu crno-bijelu karakterizaciju, da je uzviknuo: Ali, meni se to stvarno dogodilo!. Govorio je istinu, ali dobro znamo da su neke bolne životne istine eksplicitno i emotivno prenesene u književni prostor osuđene na kič. To je vrlo sklisko područje u kojem se treba čuvati patetike i banalnosti. Ako sam uspio naći ravnotežu između dobrog humora i koliko-toliko uvjerljiva prikaza ljudske nesreće, onda sam iznimno zadovoljan.

Rasplet obje priče unaprijed je poznat, pripovijedanje je retroaktivno, Strecci je u podrumu dvorca Mardi čekao smrt (treća rečenica), a Rabljanin-pripovjedač je, očito, preživio doba IB-a. Kako si priče dramatizirao, e da bi se tvoj roman čitao, recimo, na plaži?

— Izabrao sam da dvije priče u romanu ispričam tako da se one neprestano isprepleću, a da se priča mladog Bosanca ne otvori, nego ostavi u polju naslućivanja. Prepletanje omogućuje čitatelju uočavanje podudarnosti, ali i razlika između ovih dviju vremenski i prostorno udaljenih priča. Ta tenzija između njih učinila mi se iznimno zanimljivom i čitateljski atraktivnom. Na taj način čitatelj je uvučen u zbivanja čije se rješenje stalno odgađa, a za vrijeme čitanja mora paziti na detalje.

Tvoj je roman napisan na hrvatskom. U okvirima koje/kojih povijesti književnosti se vidiš jednog dana i na temelju kojih kriterija?

— To je, čini se, neizbježno pitanje. Već sam negdje rekao da za mene osobno tu nema ili-ili, nego samo i-i. Pristajanje na ili-ili zahtijevalo bi redukciju mog identiteta. U jednom bih slučaju trebao negirati da sam rođen i odrastao u Bosni, a u drugom da sam formativne godine proveo u Zagrebu. Mislim da bi svaka povijest nacionalne književnosti morala uključivati sve pisce, bez obzira na njihovu etničku pripadnost, mjesto rođenja ili boravka, ako su na bilo koji način participirali u toj kulturi i književnosti. Zamislimo francusku književnost bez Ionescoa ili Becketta, ili čak Camusa, koji je Alžirac, ili bez Zole koji je Talijan podrijetlom iz Zadra i koji je francusko državljanstvo stekao tek u osamnaestoj. Primjera bi se našlo podosta, a ako bismo usporedili našu dosadašnju praksu i francuski slučaj, tada bismo vrlo lako mogli vidjeti što doista razlikuje malu od velike književnosti. To nije samo broj stanovnika.

Razgovarao Kruno Lokotar