Povijest brodoloma

Julijana Matanović, Bilješka o piscu, Mozaik knjiga, Zagreb, 2000.

Malo je knjiga u novije vrijeme izazvalo tako kontroverzne reakcije naše književne javnosti kao roman Julijane Matanović: s jedne strane panegirici, s druge žestoka osporavanja. Sama autorica dobila je za naše prilike neviđen publicitet: plahte intervjua u šarenom, ali i ozbiljnom tisku, fotke u stilu tko je najljepši u ovom gradu, televizijski prilozi izvan standarda koji vrijede za beletrističke knjige.

Jedno je sigurno: Matanovićeva zna sjajno plasirati svoj proizvod i to joj, držim, treba uzeti kao vrlinu. Naši su pisci odveć stidljivi, izgubljeni kad se nađu pred kamerama, nemušti kad moraju sročiti suvislu izjavu za medije, nesvjesni da njihov vanjski image i način kako sebe prezentiraju javnosti može nešto sugerirati njihovim potencijalnim čitateljima, da ih može izazvati da pročitaju knjigu pisca koji zanimljivo govori i privlačno izgleda.

Vjerojatno taj uspješan rad Matanovićeve na vlastitoj promociji mnogima smeta, jer, tobože, treba pustiti da sama knjiga govori, treba u prvom planu biti umjetnost, a ne sama osoba pisca, ali ja takvim stajalištima nasuprot držim da nama silno nedostaju pisci koji znaju svoj proizvod dobro upakirati i funkcionirati na našem malom i nejakom kulturnom tržištu kao svojevrsne zvijezde.

Mislim, osim toga, da Matanovićeva posjeduje spisateljsku vještinu. Njezina je najvažnija literarna kvaliteta sposobnost uočavanja nijansi, uspješna nostalgičarska rekonstrukcija sjećanja na neke davne događaje, na minulo djetinjstvo; sposobnost oživljavanja boja, mirisa, zvukova. To umijeće očitovalo se i u prvoj njezinoj beletrističkoj knjizi, memoarsko-feljtonističkoj zbirci Zašto sam vam lagala, a uspješno njime operira i u romanu Bilješka o piscu. Na ponekim stranicama knjige svojim dugim, emocionaliziranim hipotaksama i parataksama Matanovićeva se približava prustovskoj vještini bogato iznijansirana fiksiranja dojmova.

Način kako je impostirala sižejnu konstrukciju romana omogućuje joj primjenu tog umijeća. Roman je pripovijedan iz perspektive ženskog lika koji se približio pedesetoj godini života, lika iza kojega je niz životnih brodoloma: kratak neuspjeli brak iz inata, dugogodišnja ljubavna fascinacija koja se nikad nije pretvorila u harmoničnu ljubavnu vezu, bijeg iz domovine i napuštanje karijere te posao kućne pomoćnice u Švedskoj neprimjeren njezinu fakultetskom obrazovanju. Ta se žena vraća u domovinu mučena slutnjom teške bolesti, uplašena indikacijama početnog stanja raka. Iz te brodolomačke vizure ona oživljava sjećanja na razne događaje iz svojega života; to je prigoda za melankoličnu rekonstrukciju niza krhotinskih sjećanja na razne prizore iz proteklog života.

Jedna se narativna linija ipak u njezinim prisjećanjima izdvaja kao dominantna: to je priča o ljubavi sa susjedom Petrom, kojega je Jana obožavala još kao djevojčica u slavonskom gradiću, a potom mu postala i ljubavnicom u velikom gradu, gdje je on gradio karijeru uspješnog urednika.

Već je iz opisanoga sižea jasno da je posrijedi roman s izrazito istaknutom ulogom središta svijesti, odnosno s likom-reflektorom; budući da se pisac koristi njegovom vizurom u predočivanju zbivanja, važno je da taj lik posjeduje zanimljiv senzibilitet pa i intelektualnu moć koja neće ograničiti autora i pripovijedanje učiniti banalnim. Na žalost, čini mi se da junakinja romana stanovitom plošnošću svojega senzibiliteta nije ostavila autorici dovoljno velike mogućnosti za artikuliranje literarno složenije slike svijeta. Naime, protagonistici romana Jani ne nedostaje emotivnosti, ali u njezinim emocijama prevladava uglavnom pomalo banalan tip goblenske sentimentalnosti karakterističan za konzervativno odgojene provincijalke.

Ovakav tip romana pretpostavlja stanovit stupanj suživljenosti, identifikacije čitatelja s likom-reflektorom; meni se osobno bilo prilično teško identificirati s protagonisticom romana — naravno, ne samo zbog njezina spola — ponajprije zbog skučenih obzora i pasivno-ženske pozicije koja ničim nije problematizirana. Svijet romana svijet je starinskih vrednota: ljubavi su vječne i gotovo monomanski usmjerene prema samo jednome muškarcu; žene su osuđene da budu patnice (ali one tu svoju društvenu ulogu prihvaćaju kao prirodnu situaciju, ne pomišljajući na pobunu), svi su užasno bogobojazni, čak i kad se kurvaju... To je prilično zatvoren, nezanimljiv svijet, unaprijed zadanih malograđanskih vrijednosti, svijet o kojemu je nemoguće zanimljivo pisati bez ironijskog odmaka.

A Matanovićeva i ne pomišlja na ironizaciju toga svijeta i njegovih vrednota, odnosno — skučena vizura njezina lika takav postupak joj ne dopušta. Mene osobno pitanje koje se nameće iz načina kako je impostiran roman — Hoće li se Petar razvesti i oženiti Janu? — uopće ne zanima (kao da je udaja jedina mogućnost realizacije autentične egzistencije za ženu), daleko bi mi intrigantnije i literarno produktivnije bilo problematiziranje pozicije ženskog subjekta.

Ovako ostaje dojam da je Matanovićeva primijenila neke konvencije trivijalne ljubavne proze, a nije se dovoljno odmaknula od svjetonazora koji emanira taj tip proze.

Čini mi se naposljetku čak da su u svojevrsnu nesuglasju izrazito suvremen način kako Matanovićeva medijski promovira svoj roman i neka vrsta konzervativne provincijalnosti glavne junakinje romana, od koje se autorica nedovoljno distancira.

Nadam se stoga da će autoričina prustovska vještina u opisivanju ugođaja, u nijansiranju detalja, njezino vješto operiranje dugim, složenim rečenicama u budućim knjigama biti upotrijebljeni u profiliranju zanimljivijih karaktera i provokativnijih situacija, u oblikovanju kompleksnije slike svijeta.

Velimir Visković