Posljednja katedrala Zapada

Posljednja katedrala Zapada

Kada su iz kolospleta skela početkom stoljeća počeli provirivati Bolléovi vitki tornjevi, za arhitekte kao što je Kovačić bio je to simbol »hladne ukočene germanske duše u već degeneriranom izdanju... silom nametnute beskičmene tuđinske iluzije... koji sa slavenskim brežuljkom hrvatskog Kaptola nemaju nikakove zajednice«

Kada je početkom stoljeća Viktor Kovačić uzviknuo onu svoju čuvenu: »Topove bi trebalo dovući i napucati oba tornja stolne crkve«, bio je to poklič koji će unijeti nemir među duhove provincijalne državnočinovničke ka-und-kaovske elite, ali i onaj žuđeni znak koji će mobilizirati skupinu mladih hrvatskih arhitekata, svih redom bečkih đaka, u borbi za arhitekturu novoga doba, lišenu one laži i privida o raskoši stoljeća za njima. Tornjevi koji su Kovačiću tako zapeli za oko bili su oni Bolléovi tornjevi netom obnovljene zagrebačke katedrale koju će mnogo godina poslije Željka Čorak u svom Ante Scriptum nazvati posljednjom katedralom Zapada. No kada su iz kolospleta skela početkom stoljeća počeli provirivati Bolléovi vitki tornjevi, za arhitekte kao što je Kovačić bio je to simbol »hladne ukočene germanske duše u već degeneriranom izdanju... silom nametnute beskičmene tuđinske iluzije... koji sa slavenskim brežuljkom hrvatskog Kaptola nemaju nikakove zajednice«.

Bojno polje duha

Zagrebačka katedrala i prostor ispred nje bit će bojno polje duha hrvatske arhitektonsko-urbanističke misli tijekom cijeloga 20. stoljeća. Presudnu ulogu odigrat će Klub hrvatskih arhitekata čiju su jezgru činili arhitekti Stjepan Podhorsky, Viktor Kovačić, Vjekoslav Bastl i Edo Šen. No krenimo slijedom događaja. Klub hrvatskih arhitekata osnovan je 1905. u atelijeru arhitekta Stjepana Podhorskog na Trgu Nikole Šubića Zrinskoga, iznad današnje kavane Lenuci. Kako se doznaje iz Dnevnika o ustrojenju Kluba hrvatskih arhitekta prvi sastanak uslijedio je 20. svibnja 1905. na poziv arhitekta Podhorskog: »Prisutni bijahu gg. Bastl, Kovačić, Podhorsky, dok je arhitekt Schön bio rad važnih razloga zapriečen... uglavnom debatira se o poduzetnicih da se ni jedan poduzetnik ne prima u klub, pošto su poduzetnici krivi narado stanja na polju arhitekture u Hrvatskoj...«. Ubrzo je donesen i statut kluba, a 7. kolovoza 1906. održana je i prva glavna skupština. Predsjednik kluba je Podhorsky, a tajnik Kovačić. Među prvima pristupnice klubu potpisali su arhitekti Ćiril M. Iveković i Hugo Ehrlich, dok je poznatom osječkom arhitektu Viktoru Axmannu, budući da je »član jedne građevne poduzetničke tvrtke« pristup odbijen.

Već 1. listopada 1906. Klub hrvatskih arhitekata će protestirati kod bana Teodora Pejačevića protiv rušenja renesansne Bakačeve kule, koja je zaklanjala nedavno obnovljeno pročelje katedrale, zahtijevajući od bana »da se izvedenje ovoga uz isključenje javnosti stvorenog zaključka izvoli predbježno pravodobno obustaviti, te da se rušenje izvoli dozvoliti samo onda, ako se za to izjave skroz nepristrani, eventualni inozemni stručnjaci«. Osobito žestoka polemika pokrenut će se između Viktora Kovačića i Izidora Kršnjavija. Kovačić je smatrao da »čuvanje spomenika neće ni najmanje smetati Zagrebu pri njegovom mijenjanju iz osrednjeg kulturnoga grada u moderni veliki grad«. Upravo je, smatrao je Kovačić, »pod utjecajem propagande starog gospodina«, misleći na Kršnjavija, »Društvo umjetnosti forsiralo rušenje kule, a sa čime kaptolski trg je nalik na vojno vježbalište usred koga stoji jadno djelujući Marijin stup«. Dakako, ostarjeli gospodin Kršnjavi imao je posve oprečno mišljenje. »Kada padne ta nakaza«, piše Kršnjavi, »i Zagrebčani uvide kako je lijepa njihova katedrala neće se naći nitko tko bi kulu poželio natrag, pa čak ni Klub hrvatskih arhitekata«. Posljednja utvrda staroga katedralnog kompleksa konačno pada u zimi 1906/7.

Rušenje Bakačeve kule

Jednu od najžešćih osuda ovog događaja izreći će Gjuro Szabo: »Silna je bila cjelina crkve s okolnim kulama. Toga je moralo nestati, a glavni uzrok bila je neizmjerna umišljenost gospodina Bolléa, koji je obnovljenu crkvu smatrao doista nekakvim remek djelom... pa je radio godinama, da prednji zid sa knjižnicom i Bakačevom kulom odstrani, da se njegova strahota bolje vidi.« Tridesetak godina poslije mnogo pomirljivije o rušenju Bakačeve kule i Bolléu govorit će Stjepan Podhorsky. »Stanoviti viši krugovi«, prisjeća se ostarijeli Podhorsky, »htjeli su rušenjem Bakačeve kule, tog vriednog spomenika, osloboditi i otkriti pročelje stolne crkve, koja bi tako, po njihovom mišljenju, davala ljepši dojam. Smišljeno-učinjeno! Bollé, kojemu se kod nas pripisuje toliko krivnje za mnogo toga, pa i za rušenje Bakačeve kule uobće ne dolazi u obzir, jer je upravo on izradio, po uzoru francuzkog arhitekta Viollet-le-Duca obnovu Bakačeve kule. Netočno je s toga, da je Hermann Bollé dao srušiti kulu, jer nije imao niti naloga, niti prava rušiti jedan historijski spomenik. Kada je nikla ideja... da se te gradjevine odstrane, nacrt o prijašnjoj rekonstrukciji nije više postojao, premda je bio dobro poznat članovima Kluba hrvatskih arhitekata, od kojih su nekoji bili namješteni kod Bolléa i upoznati s njegovim radom.«

Podhorsky je govorio istinu. Rušenje Bakačeve kule potkraj 1906. bio je tek završni čin događaja pokrenutih mnogo godina ranije. Naime, već 1865. izrađena je prva regulatorna osnova Kaptola u okviru šire gradske regulacije, a kojom je između ostalog bilo predviđeno i rušenje stare Gradske vijećnice te renesansnog obrambenog zida s Bakačevom kulom pred katedralom s ciljem spajanja Donjeg grada i Kaptola. Godine 1874. biskup Juraj Strossmayer pokreće u javnosti promidžbu za obnovu katedrale, koja 1878. rezultira dolaskom u Zagreb istaknutoga historicističkog arhitekta i restauratora bečke katedrale sv. Stjepana — Friedricha Schmidta, koji izrađuje i prve nacrte za njezinu obnovu. No vrlo brzo arhitekt Schmidt prepušta obnovu katedrale Hermanu Bolléu. Rođen u Kölnu (1845) u obitelji Dombaumeistera kölnske katedrale, Bollé je sljedbenik i promotor ideja slavnog arhitekta Viollet-le-Duca. Taj utjecaj odrazio se i na Bolléov koncept obnove, koja će se osobito ubrzati nakon katastrofalnog potresa 9. prosinca 1880. i trajat će sve do ožujka 1902. U međuvremenu dr. Josip Brunšmid Predstavkom hrvatskih historičara i arheologa u poslu očuvanja srednjovjekovnih utvrda oko stolne crkve zagrebačke, koju će poduprijeti dvadeset i osam vodećih hrvatskih intelektualaca, pokrenut će val žestokih polemičkih rasprava oko historijske vrijednosti zaštite i rušenja Bakačeve kule. Rezultat te žustre polemike bio je da je tadašnji ban Khuen-Héderváry zabranio njezino rušenje, no, kako kaže Zlatko Jurić, bila je to samo Pirova pobjeda, kojom se privremeno odgađa već donesena odluka.

Kovačićev nerealizirani projekt

Konačno, kako bi se nakon njezina rušenja strasti primirile i iznašlo najpovoljnije rješenje za regulaciju prostora ispred i oko katedrale, na poticaj Društva umjetnosti i stručne sugestije Kluba hrvatskih arhitekata, 1908. raspisan je javni natječaj »izmedju domaćih stručnjaka za izradbu nacrta za regulatornu osnovu glede uredjenja Kaptolskog trga i Bakačeve ulice s okolicom počam od 1. rujna 1908. u 12 sati o podne«. Natječaj je također programom obuhvaćao i regulaciju Dolca, na prostoru gdje se danas nalazi gradska tržnica. Bio je to prvi javni natječaj u praksi grada Zagreba kojim je problematika gradske izgradnje predočena i široj javnosti. Među devet prijavljenih radova porota, koju su između ostalih činili Cornelius Gurlitt, Josip Vancaš, Ćiril Iveković, Martin Pilar, Edo Šen, Iso Kršnjavi i Robert Frangeš, prvu je nagradu dodijelila Viktoru Kovačiću za rad pod mottom: Forum populi, atrium ecclesiae. Druga nagrada dodijeljena je Stjepanu Podhorskom, dok je trećenagrađeni bio rad arhitekta Dioniza Sunka. Kovačić je svojim projektom predložio odvajanje Kaptola od Bakačeve ulice dverima. Na plato pred crkvu dolazilo bi se stubama od strane Vlaške ulice, dok bi na sjevernoj strani između kula bila zgrada s arhivom i knjižnicom u koju bi se ulazilo kroz dislocirani stari katedralni portal. Prostor pred katedralom — Atrium ecclesiae — prema Kovačićevu projektu zatvarao bi trijem sa sedam otvora ukrašenih mozaicima. Tim projektom Kaptol s katedralom prerasta u središnju gradsku akropolu, kojom suvereno dominiraju s velike daljine vidljivi Bolléovi tornjevi, ali je to ujedno i promemorija slavnoj hrvatskoj prošlosti posvećena kultu Zrinskih i Frankopana. Prema ocjeni Olge Maruševski, Kovačićeva osnova koliko je bila u ideološkom pogledu opterećena historizmom, toliko je po svojoj formi bila i moderna. No Kovačićeva regulacija nikada neće biti realizirana.

Nakon 1908. bit će izrađeno još nekoliko regulatornih osnova, od kojih je prva ona Heinzl-Vajdina iz 1925. Idejnom regulacijom iz 1928. arhitekt Mladen Kauzlarić oblikovat će Kaptol kao definiranu urbanu jezgru grada Zagreba, simbolički označivši početak jednog od najpoletnijih razdoblja hrvatske moderne arhitekture, koje će u vremenu između 1930-1935. u internacionalnom duhu, tada aktualnih funkcionalno-socijalnih programa, ostvariti svoje najvažnije projekte i realizacije. Vrhunac toga razdoblja raspisivanje je međunarodnog natječaja za Generalnu regulatornu osnovu grada Zagreba od 15. kolovoza 1930. do 15. veljače 1931. Natječaj će okupiti niz domaćih i stranih stručnjaka koji će se uz rješenja željezničkog pitanja, cestovne mreže, zelenih površina, stambenih i industrijskih četvrti baviti i umjetničkim pitanjima, od kojih je jedno bilo i pitanje Kaptola. Tako će od 1931. uslijediti regulacija Kaptola arhitekta Zdenka Strižića, 1934. i 1935. regulacija Franje Bahovca i Ivana Zemljaka, za kojima slijede regulacije Drage Iblera, Jurja Neidhardta i Brune Bauera te ona Ede Šena i Milovana Kovačevića odnosno 1938. arhitekta Vilka Eberta. No i danas, na kraju stoljeća, kaptolski kompleks za mnoge arhitekte, kao i za one s početka stoljeća, ostat će neriješenim problemom. Bollé je očito postavio svima pretežak zadatak, jednak onome Salamonova skolastičkog labirinta, u čiju su tajnu znali proniknuti jedino graditelji srednjovjekovnih katedrala. Uostalom, ne piše li i na njegovom grobu: Hermann Bollé, graditelj stolne crkve zagrebačke? Stoga, vratimo se još jednom Željki Čorak prema kojoj zagrebačka katedrala nije samo zdanje sjedinjenog Zagreba — nego zdanje koje Zagreb sjedinjuje. »Ona je gradski sažetak iz svih pristupnih vizura i u svakom ritmu približavanja... Brojni su arhitekti«, tvrdi ona, »rješavali pitanje njezine okoline... ne shvaćajući da problem toga trga nije u ponovnom zagrađivanju bitnoga prizora, nego u artikulaciji motrišta«.

Katedrala pod skelama

Na kraju priče vratimo se još jednom problematici obnove katedrale, odnosno vizuri koja će dominirati Zagrebom, kako na prijelazu 19. na 20. stoljeće, tako i na prijelazu 20. u 21. stoljeće, a to je katedrala pod skelama. Naime, nakon prve obnove katedrala je tijekom 20. stoljeća još nekoliko puta bila pod skelama. Već je 1938. počeo djelovati odbor za njezin popravak, jer su se, kako doznajemo iz tadašnjeg tiska, »često rušili komadi kipova, kao i pojedinih ukrasa, uslijed vremena od nekoliko decenija otkako na katedrali nije vršen nikakav popravak... za koje su vrijeme dim, kiša, vjetar i snijeg ostavili rušilačke tragove«. Prije svega trebalo je popraviti južni i sjeverni toranj. Iste godine postavljene su prve skele i to oko južnog tornja, no zbog ratnih prilika radovi na obnovi protegnuli su se sve do 1944. Obnova sjevernoga tornja započela je tek 1968. i protegnut će se kroz sljedeće desetljeće. Ad extremum, 1978. krovne plohe pokrivene pocakljenim crijepom zamijenio je bakreni lim. »Prevladalo je nešto«, pisati će tih dana Vladimir Maleković, »što gotovo uvijek ima važnost i težinu: novac. Bakar će biti jeftiniji... Cinici mogu samo tome pridodati: ako je svaka epoha izvršila na katedrali neku rekonstrukciju, zašto ne bi i naša!« No loša kvaliteta kamena i sve veće zagađenje atmosfere stvorili su potrebu za novom obnovom, koja će započeti 1990. i trajati sve do današnjih dana.

Dakle, kao što je rečeno, kako na početku stoljeća, tako i na njegovu kraju, katedrala nas je dočekala u svome prepoznatljivom ruhu — pod skelama.

Krešimir Galović